MILAČIĆ: Kako je moguće ne voljeti svoju zemlju

Nikad nijesam mogao ni pomisliti da postoje ljudi koji ne vole svoju zemlju. Na moju veliku žalost u svojim poznim godinama uvjerio sam se da i takvi postoje.

U čudu sam. Kako je to moguće ne voljeti svoju zemlju u kojoj živimo, zemlju u kojoj su življeli naši preci, zemlju u kojoj su grobovi svih naših voljenih, zemlju u kojoj će položiti i naše kosti. Zar postoji išta normalnije nego voljeti svoju ,,rodnu kolijevku“ i ljude koji žive u njoj. Oni su nam najbliži i upućeni smo jedni na druge. Bio sam mlad kada sam čuo poruku predsjednika Amerike Kenedija svojim sugrađanima. Rekao je da se svako mora zamisliti koliko je dao svojoj zemlji, a ne koliko zemlja daje njemu. Ta izjava me je dojmila i bitno uticala na moje opredjeljenje da moram ja više pružiti svojoj zemlji nego ona meni. Smatrao sam da takav odnos prema državi treba da je svakodnevica. Svaka država, pa i naša, ima najbolje reprezente u sportistima.Reprezentativne selekcije na najbolji mogući način prezentuju svoju državu. Tako vrhunski sportisti odužuju dug svojoj državi. Naravno, i država kroz raznorazne benefite izražava zahvalnost sportistima. Kada je Crna Gora postala nezavisna država, oformljene su reprezentativne selekcije u mnogim sportovima.To je bio izuzetno težak posao. Malo takmičara, a veliki broj sportova. Ti prvi reprezentativci Crne Gore, sem rezultatskih obaveza, morali su da prezentuju svoju veliku ljubav prema državi. Bilo je tu nesnalaženja, lutanja, grešaka. Bez premca, najcrnogorskija reprezentacija je bila rukometna reprezentacija. Ovo važi i za mušku i za žensku reprezentaciju. Bez pretjerivanja može se reći da je muška rukometna reprezentacija bila perjanica u ovom pogledu. Uživali smo gledajući kako ponosno nose dres sa državnim grbom. Borili su se do fanatizma i pravili dobre rezultate. Kad se sjetim kako su ti momci proslavljali pobjede, naježim se. To je bilo veličanstveno. Često su kod mene izazivali suze radosnice.Odjednom nevjerovatan preokret, šok. Ta selekcija je postala reprezentacija za koju je najviše igrača odbilo da igra (bilo je sporadično ovakvih slučaja i u drugim sportovima). Ne žele momci da igraju za svoju reprezentaciju i svoj narod, već za stranu zemlju i zelembaće – dolare. Narod takvo ponašanje naziva ružnim imenom. Naravno ja neću, ali ću izraziti svoje zaprepašćenje. O čemu se, zapravo, radi? Nekoliko crnogorskih rukometnih reprezentativaca prihvatilo je poziv reprezentacije Katara i Poljske da brane njihove boje. Za taj čin iznijeli su nebulozne razloge. Žale se na uslove u reprezentaciji. Čudo da njima ne odgovaraju uslovi dok ostalim reprezentativcima odgovaraju. Nijesu se žalili dok su sticali afirmaciju igrajući u reprezentaciji. Ne gospodo, to nijesu razlozi vašeg prebjega. Razlozi su novac, money, repa …. To i vaš karakter. Možda se čitalac čudi što ne pominjem njihova imena. Ne. O njima je puno pisano.Prema mojem mišljenju dat im je publicitet koji ne zaslužuju. Nijesu zaslužili da se u mojoj kolumni pominju njihova imena. Ne brine mene što njih nema u reprezentaciji. Ako neko ne voli svoju državu i ne zaslužuje da igra za reprezentaciju. Stasaće novi igrači. Valjda će iz ove bruke izvući pouke. Kad je u pitanju državna reprezentacija sportisti ne treba da se konsultuju sa menadžerima, već sa roditeljima. Mene brine nešto drugo. U reprezentaciji Katara kao naturalizovani stranci igraju samo stariji rukometaši iz zemalja kojie nemaju rukomet vrhunskog nivoa. Pokušali su oni parama da dovedu kvalitetne igrače, lidere svjetski vrijednih reprezentacija. Nijesu uspjeli jer ove rukometne veličine nijesu bile zainteresovane. Hoće da igraju za svoju državu, za svoj narod. Tužno, kod nas su našli zainteresovane. Tako je poslata slika svijetu da nas je lako kupiti, da smo jad i bijeda. Bože kako to boli.U svemu ovome imam jedno zadovoljstvo. Ovi momci će dio para koje su ,,krvavo“ zaradili ovim prebjezima potrošiti pla- ćajući profesore muzike kako bi ih naučio da pjevaju himnu Katara. Ubrzo očekujem da će se obratiti našoj javnosti da objasne kako, dok pjevaju riječi njihove himne „Kasman, kasman“ ustvari izgovaraju riječi „Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro“. Nazdravlje, srećno im bilo. Koga su napuštili ovi momci, pokazao je njihov kolega koji je od prvog dana bio reprezentativac, Mladen Rakčević. Na svom instagramu je poslao poruku citirajući tekst Meše Selimovića. Citiraću i ja djelove „Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak… Zato ne mogu reći: volim svoj zavi- čaj, kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji …“ Sve ti se zlatilo, ljudska gromado!Ovdje se otvara krupno pitanje. Da li i reprezentativni sport postaje zabava za bogate? Shvatljivo je da bogati vlasnici klubova iz bilo kojeg sporta, ulažući velike pare, prave moćne ekipe. Imaju ljudi, može im se. Plaćaju svoju zabavu. Kako to da i državne reprezentacije postaju njihove prćije. Šire polje zabave, samo mijenjaju „lokal“, idu u elitni. Ako se može tako, što je potpuno neprihvatljivo, onda moraju skupo da plate. Moraju obeštetiti sportski savez zemlje čije državljane – sportiste vrbuju. Mora da ih takva sportska „razvojna“ politika košta neuporedivo više nego što bi ih koštalo da u svojoj zemlji naprave sportske akademije i stvaraju vrhunske sportiste. Tako bi oni nama uzimali gotove igrače, a mi njima ogromne pare. Iste bi uložili u stručan rad i ponovo bi stvorili vrhunske igrače.Eto zadatka za Peđu Boškovića, potpresjednika Evropske rukometne federacije. Ukinuti mogućnost prelaska igrača iz reprezentacije jedne u reprezentaciju druge države. Ako se to ne može zbog odnosa snaga u EHF, onda barem uvesti mehanizam finansijskog obeštećenja. Na kraju pitanje za sve sportiste. Da li je bolje imati mnogo novca i igrati u zemlji u kojoj te navijači ne cijene (za njih ste potrošna roba jer znaju kada neko okrene leđa rodnoj grudi, to će uraditi i njima) ili biti manje bogat, ali biti obožavan u svojoj zemlji, svom gradu, u svojoj ulici? Ja znam odgovor. Bogastvo nije samo u novcu.P.S. Rukometni savez Crne Gore je ,,kameni“ savez kada sami ne mogu da rješavaju svoje probleme, već to za njih radi Ministarstvo sporta Crne Gore. Pojedini igrači takođe su „kameni“ kad ih ministar sporta mora vraćati u reprezentaciju.

Piše: Brano MILAČIĆ
Arena

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude