Kuvao je Titu, Rokfeleru, Miloševiću i zna sve o njihovom apetitu

Tito, Milošević, Rokfeler, Olbrajtova, Samaran, Lilić, samo su neka od imena ljudi koje je nahranio Dobrivoje Samardžija (67).

Ovaj kuvar je za vrijeme rada u vojno-ugostiteljskoj ustanovi “Avala” važio za najvećeg stručnjaka s varjačom. Zbog toga, tokom cijelog radnog vijeka, bio je “specijalac” u kecelji, kome je posao bio isključivo da sprema hranu diplomatama i najvišim političarima ondašnje Jugoslavije. Od 1973. do 1980. godine kuvao je predsjedniku svih naroda i narodnosti, bivše SFRJ. Po zadatku, bio bi raspoređen po rezidencijama kada bi u goste dolazili visoki strani državnici. “Tito se nikada nije žalio na hranu, a znao je i da se druži s poslugom. Čak je volio da nas sve izvede da slušamo pjevače koji su dolazili da nastupaju njemu u čast”, sjeća sa danas Samardžija. “Volio je jagnjeće i praseće pečenje i masnu hranu. Međutim, to su mu branili ljekari i bezbjednjaci. Krišom smo mu davali pečenje. Volio sam ga, svi su ga voljeli”. Prema Samardžijinim riječima, Tito je u slobodno vrijeme imao običaj da se prošeta do kuhinje i gleda kako se priprema hrana. Uprkos zabrani, od kuvara je tražio da proba prasetinu. Najslobodnije se osjećao kada bi dolazio na Brione i u Bugojno. “Uvijek je u sobi imao svježeg, mladog sira. Po protokolu, bijeli mrs se mijenjao tri puta dnevno”, prisjeća se ovaj kulinar. Kada bi kod Tita dolazio neko od stranih diplomata iz zemalja nesvrstanih, Samardžija je u Bugojnu i Karađorđevu bio zadužen da sprema hranu. “Maršal je volio tradicionalna jela bosanske kuhinje – bosanski lonac, šarenu dolmu, begovu čorbu, pa supu od fazana, konsome i jagnjeće pikljeve”, prisjeća se Samardžija. Poslije Titove smrti, Samardžija je nastavio da sprema hranu najvišim državnim funkcionerima. Zbog mnogobrojnih poznanstva, važio je za čovjeka koji može da otvori mnoga vrata. A za sebe kaže da je i dalje u duši – komunista. “Tokom službe stalno su me provjeravali. Sve dok nisam jednom bezbjednjaku rekao da ja postavljam predsjednika opštine i načelnika policije na Sokocu. I da mi više ne uznemirava familiju i komšije. Poslije toga, nikada više moje ime nije provjeravano. U to vrijeme bio sam prijatelj sa Džemalom Bijedićem, Hamdijom Pozdercem i Brankom Mikulićem. Potvrdu da je najbolji, dobio je prilikom skupa najvećih bankara u Beogradu. Sa specijalnom naredbom, koju i danas čuva, na deset dana bio je premješten u hotel “Bristol”. Tokom samita MMF, pripremao je hranu za Dejvida Rokfelera, koji je u tom trenutku bio najbogatiji Amerikanac. “Sjećam se da sam mu spremao lososa na dasci od svježe posječene divlje jabuke, romanijske rolnice, a jeo je i mlade sireve i dalmatinsku pršutu”, priča Samardžija.Ovaj kulinar rado se sjeća i 1984, kada je na Jahorini, u hotelu “Vučko”, za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, spremao hranu za Huana Antonija Samarana, tada predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta. Katalonac, kaže, nije bio probirljiv.Samardžija je veći dio radnog vijeka proveo u vilama na Tari, u Dobanovcima i u Karađorđevu. Krajem osamdesetih, iza zavjese rezidencijalnih objekata počela je da se ruši zajednička država Južnih Slovena. “Kod Miloševića u Karađorđevo dolazili su Tuđman, Izetbegović, Kučan, Mesić, potom i Karadžić i Mladić”, prisjeća se Samardžija. “Kod Miloševića nije bilo šale. Kada mu dolazi neka delegacija, nismo bili u mogućnosti ni da izađemo iz kuhinje. Žao mi je, ali većinu tih ljudi nisam čestito ni vidio”. Ovaj krepki penzioner kaže da je samo sa jednom Miloševićevim gostom pričao. A to je bio Ratko Mladić. Kako tvrdi, vojnog komandanta lično je Milošević predstavio za vrijeme jednog roštilja u dvorištu vile. “Slobodan me je uhvatio ispod ruke i poveo prema Ratku. Reče mu: ‘Ovaj je tvoj, sa Romanije’. Mladić je odmah htio da me vodi sa sobom. Pričao mi je o ratu. Raspitivao se iz koje sam familije”, prisjeća se Samardžija. Zoran Lilić bio je jedini predsjednik koji je htio da se i van posla druži s poslugom. Volio je da igra fudbal sa obezbjeđenjem, kuvarima i konobarima. “Lilić je ujedno i jedini živi funkcioner s kojim se i danas viđam. Popijemo kafu, a ponekad i pokoju ‘ljutu'”, kaže Samardžija. Posle penzionisanja 2001, jedno vrijeme je imao kafanu. Dio stare klijentele je uspio da privuče. Nebojša Pavković, kada je odlazio u Hag, oproštajni ručak je organizovao kod njega. Napustio je ugostiteljske vode, danas se bavi dekoracijom hrane. (novorsti.rs)

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude