Sikst Peti: Papa crnogorskih korijena koji ni Hristu nije oprostio

Ako nijeste znali da je među mnogim papama koji su držali u svojim rukama sudbinu Rima i jedan s crnogorskim korijenima, ne krivite sebe što to ne znate. U krugu velikana istorije sa područja Crne Gore nigdje se ne pominje papa Sikst V. O njemu se rijetko piše i govori, mada je među mnogim papama koji su držali u svojim rukama sudbinu Rima, on jedan od onih koji su u njemu ostavili najdublji trag.

U selu Kruševice u Boki Kotorskoj, iznad Bijele i Kamenara, u familiji Svilanović, rođen je njegov otac Petar. Kao dijete, služio je u katoličkom manastiru u Kotoru, gdje je iz ortodoksnog prešao u katoličko hrišćanstvo. Potom ga je u Italiju odveo jedan italijanski fratar. Nastanio se u Ankoni i oženio Marijanom de Frontilo. Prema tadašnjem običaju, da se prezime upućuje na mjesto rođenja, preveo je ime zavičajnog mjesta na italijanski (kruškica se italijanski naziva peretti) i tako formirao porodično ime, pa je papa Sikst V rođen kao Feliče Pereti.Taj se mladi Sloven pridružio kleru kao franjevački fratar. Nakon što je postao ekspert u teologiji, postavljen je za inkvizitora u Veroni, gdje je stekao slavu kao neumoljiv čovjek od zakona. Potom je bio kardinal. Kada je Grgur Dvanaesti umro 1585. godine, izabran je za papu.Čovjek za ražnjom: U knjigama koje rasvjetljavaju doba kada je Sikst Peti izabran za papu, piše da je tokom druge polovine 16. vijeka rimska administracija bila pala na niske grane. Korupcija je bila rasprostranjena, grad je bio prepun lopova. Kada je Grgur Dvanaesti umro 1585. godine, jak čovjek je odmah izabran da zauzme njegovo mjesto, kako bi se opet uspostavio red. I taj naš zemljak Sikst Peti je to i uradio. Gozdenom pesnicom i jasnim stavom među Rimljanima je zavrijedio nadimak Čvrsti Papa. Takva reputacija stvorila je mnoštvo legendi o njegovim poduhvatima. U jednoj od njih se kaže da je slavni Koloseum u to doba služio kao jazbina za mnogobrojne razbojnike koji su živjeli u Rimu. Čuvari nikako nijesu uspijevali da se oslobode ovih napasnika koji su pljačkali građane i noću i danju. Tako se jedne večeri Sikst Peti prerušio u pustinjaka i noseći veliku bocu vina ispod ogrtača, ušao je u Koloseum. Pronašao je bandite i upitao ih da li može da tu prenoći. Oni su pekli meso na logorskoj vatri i rekli su mu da preuzme taj posao, a za uzvrat da će mu dozvoliti da ostane. Dok je okretao ražanj, izvadio je vino i ponudio svakom od njih da popiju. Ali vino je bilo otrovano, tako da su jedan za drugim banditi zaspali.On je brzo napustio Koloseum, signalizirao stražama koje su čekale ispred. Sljedećeg dana, svi su obješeni. Iz ove priče rodila se stara lokalna izreka: „Ovo ne može trajati dovijeka, kao što reče čovjek koji je obrtao ražanj“.Kazna za krčmara: Drugom prilikom, papi su rekli o nezadovoljstu krčmara novim sistemom mjerenja vina koji je nedavno uveden.Opet se zamaskiravši, ušao je u gostionicu i tražio vrč od pola litra. Umjesto da ga popije, sipao ga je u čuturu koju je nosio sa sobom. Tražo je još jedan vrč, i još jedan, i to je uradio nekolika puta. Svaki put, krčmar je morao da ide u podrum da napuni mali vrč. Nakon nekolika puta, dosadilo mu je, počeo je da psuje i proklinje novi sistem i papu koji ga je uveo. Sljedećeg jutra, kada je krčmar otvarao, vidio je da su vješala podignuta pored njegove gostionice. Misleći kako će pogubljenje privući gomilu i da će mu to dovesti dosta mušterija, prerasporedio je stolove, ali prvo dvoje ljudi koji su ušli, bili su dželat i njegov pomoćnik. Nekoliko minuta kasnije, visio je na trgu kao opomena da se nova pravila moraju poštovati.Skeptik prema čudima: Najpoznatija legenda vezana za papu Siksta Petog vezana je za njegov skepticizam prema čudima. Jednog dana u Rimu se pročula vijest da je na imanju tik izvan grada, iz drvene statue Hrista počela da curi krv. Narod je počeo da se skuplja na tom mjestu, a vlasnik je zarađivao na tome. Vijest je došla i do papinih ušiju, tako da je i on pošao da baci pogled na to „čudo“. Kada su mu pokazali statuu, Sikst Peti je tražio sjekiru. Izgovarajući riječi, „kao Hristu ti se klanjam; kao drvo te razbijam“, udario je jako statuu i razbio je u paramparčad.Unutra su našli sunđer natopljen životinjskom krvlju, kanap bi kada bi ga povukli stisnuo sunđer i krv bi potekla. Vlasnik je odveden u Rim i pogubljen. „Papa Sikst nije oprostio ni Hristu“, ta lokalna poslovica bila je inspirisana ovim događajem.U Kruševicama: Danas su Kruševice, mjesto rođenja oca pape crnogorskih korijena Siksta Petog gotovo puste. Prema predanju, nekada je tu bilo 200 kuća i trideset mlinova u kojima je cijeđeno maslinovo ulje. Svaki zaseok imao je živu vodu. Malo je što od toga što su stotinama godina vrijedne ruke težaka gradile danas ostalo. Kućišta i stotine plodnom zemljom zasutih terasa u suvomeđi zarastaju u makiju. U selo se stiže uskim strmim putem, kroz gusto rastinje. Nigdje žive duše, ali nema tu ničega što je nejasno i tamno. Ljudi nastanjeni uz obalu dolaze vikendom i održavaju desetak kuća i imanja. Svijetao, lijep, osunčan pejzaž.Tok tišine. Zelenilo koje sve natapa. Kliktavi oblici stoljetnih maslina i nevine ptice. Ljupka Arkadija. To su Kruševice. Marija Tesekera izabrala je da tu živi svih 365 dana u godini. Ne žali zbog toga. Ima lijepu i skladnu familiju. Sin i dvije kćeri. Pažljivo prati sva pitanja koja su joj upućena i kad govori o Kruševicama i rimskom papi čiji je otac na tom mjestu rođen ima u njenom pogledu i glasu neke lepršave sreće. Pitam: „Što znate o rimskom papi Sikstu Petom“? Kaže: „Znam sve. Naša krv“. Pitam: „Što je najljepše u Kruševicama“? Odgovara: „Mir i tišina“. Pitam: „Što ovdje ne valja“? Bez zadrške izgovara samo jednu riječ: „Ljudi“. Čavrljamo kao stari znanci koji pretresaju dnevne događaje. Marija ne oblikuje i ne dotjeruje fakte. Ne prekoračivši mjeru objašnjava: „Imala sam jutros duel“. Ljudi tvrde da njene mačke kolju zečeve. Ona tvrdi da te njene mačke ne napuštaju kuću. Onda se sjetim da je u Vječnome gradu, uz njegova genijalna urbanistička rješenja, ostala poznata i legendarna strogost Siksta Petog pri sprovođenju pravde. Razmišljam kako bi on u tom sporu koji se jutros poveo među njegovim zemljacima, u elegičnom brdu uz plavetno more, presudio. Gledam u te oči Marije Teskere, čiste kao nebo koje bura čisti. Ona veli: „Veliki je Gospodin. Sve on vidi“. Vjeruje da pravda postoji. Ima mlada stabla masline. Ima bogat vrt. Krompir. Zelje. Salata. Poziva nas da pođemo do nje doma. Žrvanj vremena i obaveza to nam ne dozvoljava. Spuštamo se do mora. Žurimo. A sva ta žurba, shvatio je to dobro Miloš Crnjanski, uz čašu vina na terasi jedne od tih mramornih palata koje je u Rimu dao sagraditi Sikst Peti – u grobu završava. U grobu je i Sikst Peti završio. Legenda kaže da su, dok su ga u nju polagali, zasijale tri zlatne kruške. Ko zna zašto se to čudo dogodilo u trenutku kada odlazi papa koji nije vjerovao u čudesa. Ako čuda stvarno postoje, možda da bi jednom, negdje, obasjale muškarce i žene koji sluđeni apokaliptičnim porukama novih dana, očajni zure u nebesa.Vlatko SIMUNOVIĆ (Pobjeda)

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude