MARAŠ: Crvena slova

Imam problem da povežem građansku državu Crnu Goru sa mnogobrojnim praznicima svih „senzibiliteta“ koji se neštedimice slave. Kako li smo, zaboga, nakon Titove Jugoslavije i tadašnjeg društvenog uređenja koje je podrazumijevalo praznike rada i omladine, 29. novembar i obilježavanje sličnih datuma, dospjeli na crvena slova, crkvene kalendare i roster vjerskih praznika po kojima se ravna većina preduzeća, uključujući i državne institucije?

Neka što smo toliko bezobrazni da smo neke od tih starih, Titovih praznika zadržali do danas nego smo im i pridodali ove cr(k)vene! Imamo ljude koji slave i svoju ali i suprugovu/ženinu slavu. Lično znam i one koji bi, da ih nije blam i da nije toliko providno, u skladu sa rasporedom slava odsustvovali s posla kad god je crveno. I mi nešto tražimo od ove zemlje? ***Kad budete imali posla s majstorima u kući ili na poslu, dobro obratite pažnju tokom pregovora koji su im dani „neradni“ na osnovu vjere. Stoga preporučujem ateistima, nevičnim ovakvim kalendarskim vratolomijama, da primaknu na dohvat ruke makar neko džepno izdanje apdejtovanog crkvenog kalendara. Kažu da države sa ne tako visokim životnim standardom obavezno i kao po pravilu pribjegavaju „višoj sili“ – tom nevidljivom/ nedokazivom cilju koji čini sve ovozemaljske nepravde lakšim i shvatljivijim. To, naravno, nećete sresti u nekoj tamo Holandiji ili Norveškoj kao dominantnu vodilju prosječnog građanina. Za razliku od nas, za građane tih i njima sličnih država postoje zakoni, pravda i Nj. V. Građanin, kao centar univerzuma, sa svim pravima i obavezama. Istovremeno, država koja propisuje pravila njihov je partner, a ne (robo)vlasnik.***Prije dvadesetak godina, uslijedio je veliki „povratak“ vjerskih simbola, dominantno pravoslavnih, koje svi srijećemo na potpuno nelogičnim mjestima. Kad kažem nelogičnim, mislim na retrovizore taksi vozila s miomirisom tamjana, hodnike u KBC Podgorica sa pravoslavnim motivima (kao da se tamo ne liječe ljudi svih vjera i nacija!?), bogougodne replike ikona u gradskom saobraćaju i tako u nedogled. Imam jednu prijateljicu koja već petnaestak godina živi i radi u Berlinu. Nedavno sejadala: „Ej, pa ti nijesi svjestan šta imaš u Podgorici. Odeš s posla kad hoćeš, piješ jednu kafu, pa ako je fino vrijeme naručiš i drugu, pa onda neko naleti, pa se još malo zadržiš, pa onda stigne tura od gazde… I taman kad sve to prođe i konačno odlučiš da se vratiš na posao, shvatiš da nema potrebe i da ćeš sve stići da završiš sjutra.A sjutra, sve ispočetka…“ Pitam je da li je normalna, zato što sam siguranda ne bi ostala u toj „nepravednoj“ Njemač- koj kad bi se Njemci tako odnosili prema svom poslu. Ili svojoj državi, ako baš hoćete, zato što je to odnos prema ekonomiji zemlje u kojoj živite. Preciznije, to je mjera bola uveta koji imate svakog dana koji provedete na način opisan u pasusu iznad. Na kraju, moja prijateljica je zaključila da u toj i takvoj Njemačkoj toliko rinta da jedva sebi može da priušti dva desetodnevna odlaska godišnje na neki drugi kontinent, obaveznu posjetu Crnoj Gori tokom ljeta od minimum tri sedmice, novi auto jednom u četiri do pet godina, redovno plaćanje komunalija i svih drugih pripadajućih režija, tri-četiri restoranska obroka sedmično s drugaricama i – pazi sad – na jedvite jade desetak hiljada eura godišnje ušteđevine, koju kasnije razdijeli rođacima (čitaj: gorepomenutim ispijačima kafe). E ajd’ sad, budi pametan!*** Sjećam se, dok sam bio klinac, imao sam dva para baba i đedova – jedan iz Srbije, drugi iz Crne Gore. Ovaj prvi njegovao je starinske običaje, koji su podrazumijevali slavu kao jedan od najvažnijih dana u godini. Drugi par se radikalno drugačije odnosio prema obilježavanju slave. Tog datuma mogao se malo „pojačati“ dnevni meni, ali suštinski, to je bio dan kao i svaki drugi. Zaključak se nameće sam. Treba dobro da se zapitamo da li kao pojedinci u ovom društvu doprinosimo sopstvenom blagostanju i boljitku društva u cjelini. Ili čekamo da neko drugi pojača prihode u budžetu, a za naš račun, bez trunke prolivenog znoja?Možda sam zagazio u utopijske vode, ali zdrava logika nalaže nešto sasvim drugo. Dok ne počnemo da radimo i proizvodimo svi, boljitka neće biti. Istovremeno, „mladi“ kao motorna snaga ovog društva, nevezano za geografsko područje Crne Gore, svakodnevno traže izlaz i krče sebi put u neizvjesnost, u rizik. Bježe. Traže šansu da unaprijede stečena znanja i valorizuju ih. Pa ćemo se jednog dana čuditi što je neki Strugar, Šćepanović, Kukuličić, Serhatlić ili osoba X iz Crne Gore postala vodeći stručnjak u oblasti medicine, fizike ili umjetnosti, ali sa državljanstvom neke druge zemlje. Ja se neću čuditi, jer znam da su pobjegli od pravila „više sile“ i uzeli stvar u svoje ruke. Vjerujući u sebe, zaslužiće sve što će steći. Zahvaljujući isključivo sebi, a ne crvenim slovima. Happy Easter!

Piše: Vladimir MARAŠ
(Portal Analitika)

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude