Jabučanin: Najljepše je živjet otvorenih očih da se ne stidiš ni od koga

 Piše: Slobodan Čukić/Pobjeda

Drage je kćerka Ilije Dragutinovića i bratanična Andrije Dragutinovića, poznatih crnogorskih patriota i komita. Potekla je iz porodice koja se nikada nije mirila sa gubitkom crnogorske državnosti.

Rođena je na vremenskoj sredokraći od Božićnog ustanka do Drugog svjetskog rata. Ugledala je svijet 11 godina nakon što je njenu zemlju i narod snašao nezapamćeni pogrom od strane srpske okupacione vojske.

O tim nemilim događajima je slušala od oca Ilije i strica Andrije, koji su bili direktni učesnici tih zbivanja.

Ilija je početkom 1916. bio u odbrani Lovćena. Andrija, kapetan crnogorske vojske, među prvima je početkom 1919. počeo borbu za čast, pravo i slobodu Crne Gore. Prije toga je bio u internaciji u zloglasnom Boldogasonu.

Vratio se u momentu kada se među crnogorskim patriotama širilo zaprepašćenje zbog postupaka srpske okupacione vojske i razdržavljenja njihove zemlje – iza čega su započete pripreme za ustanak.

Andrija je bio u ustaničkom jezgru. Ustaničko rukovodstvo u Bajicama, na čijem se čelu nalazio Krsto Zrnov Popović, odredilo ga je da uspostavi vezu sa Jovanom Plamencem i da ga obavijesti da će Katunjani 21. decembra 1918/ 3. januara 1919. godine biti na položajima oko Cetinja.

Andrija je nakon propasti ustanka nastavio borbu kao komita.

POBJEDA: Kako su razmišljali Ilija i Andrija u tim prvim danima kada je srpska vojska uspostavila strogi okupacioni režim, i kada je nakon Podgoričke skupštine, postalo jasno da je riječ o ukidanju crnogorske državnosti?

JABUČANIN: Nijesu oni to mogli da shvate da im uzmu državu, da im uzmu sve. Htjeli su da zaštite državu, da zaštite Crnogorce, da ne može da bude da nema države. To su bili oficiri koji su se kupili jedan oko drugoga…. Što ćemo? Da imamo svoju državu, da ne budemo najzadnja provincija.  Više su voljeli da izginu, no da izgube državu.

POBJEDA: Vaš otac Ilija je do avgusta 1919. godine boravio na porodičnom imanju. Zbog čega nije ranije pošao u komite?

JABUČANIN: Ilija je htio, ali je ostao doma i pomagao oko starih roditelja, oca Đura (90) i majke Jovane (75), kao i oko stoke. Tada je imao oko 38 godina i još nije bio oženjen.

U svjedočenjima o nedjelima srpske okupacione vojske, koja su crnogorski oficiri dali u Gaeti 1920. nalaze se i izjave Andrije i Ilije Dragutinovića. U njima se opisuje događaj iz avgusta 1919. na imanju Dragutinovića u Ublu Ćeklićkom, u zaseoku Slatkovići, na oko 4-5 kilometara od ćeklićkih Kućišta.

Srpski žandarmi i domaći bjelaši stigli su noću i opkolili kuću. Bila je to odmazda zbog toga što je Andrija bio u komitama.

Drage ističe da su Dragutinovići živjeli na velikom imanju. Nijesu oskudijevali ni u čemu. Bili su imućni.

Dok pripovijeda o tome, drži crnobijelu sliku velike kamene kuće „na pod“ (na sprat). Kuća je 1919. godine bila pokrivena tiglom. Oko nje su bili pomoćni objekti pokriveni slamom. U pozadini se uzdizalo guvno. Tipičan katunski prizor.

POBJEDA: Kako se o tom događaju pripovijedalo u domu Dragutinovića?

JABUČANIN: Njih je došlo sedamnaestina. Džandarma i bjelaša. Dođu u toku noći i izazovu ispred kuće. Trojica su došli pred kuću, a petina su bili na guvno iznad kuće. Ostali su se rasporedili na tri mjesta.

Džandarm je zazvao oca da izađe. Ilija je htio da izvuče pušku, imao ju je sakrivenu između dva patosa, ali mu je zatvarač zapeo, a morao je da pazi da ne pravi buku da se ne oda. Zagovarao ih je koliko je mogao. Na kući su bila i zadnja vrata. On je izišao na njih, ali se nije nadao da su ovi na guvnu i okolo kuće.

Oni su ga primijetili, a on se nekako provukao između njih i kuće, pored ovoga brijesta (pokazuje drvo na slici), pa uzbrdo.  Svi sedamnaestina su na njega pucali, ali ga nijedan nije pogodio.

U izvještaju Andrije Dragutinovića iz 1920. kaže se da je Ilija uspio da iskoči kroz prozor i pobjegne u pravcu obližnje šume.

„Žandarmi su ga gađali plotunima, no kako je bila noć mračna, srećnim slučajem uspio je da umakne. Ilijina majka Jovana, stara 75 godina, misleći da joj je sin poginuo a nemajući u kući nikoga sem obneviđelog Ilijinog oca Đura, starog 90 godina, izašla je na štapu plačući… Vojnici srbijanski videći da im je Ilija umakao zgrabili su ovu staricu i vukli je niz jednu sitnogoricu, kojom su joj prilikom iščašili ruke i ostavili je poslije užasnih muka onesviješćenu…“

POBJEDA: Što je dalje bilo s Ilijom?

JABUČANIN: Ilija je onda pošao kod jednoga Vujovića, Pera, koji mu je dao metke. A mislim da je imao iza brda pušku skrivenu. Bilo je tih pećina u kojima su krili oružje. Kad je došao do oružja, vratio se i htio je da se obračuna s njima.

Kada se približio, čuo je majku đe kuka i doziva ga. Mislila je da je ranjen. Ilija je onda nju dozvao: „Jovana, Jovana! Đe si to“. „Evo me na vr’ Prodola“ – uzvratila je.

„Kud su? Jesu li pošli?“ „Jesu preko Studenoga dola. Jesu li te ranili?“ – upitala ga je stara majka.

„Nijesu“, rekao je Ilija. „Ali meni ovđe više nema stojnika, jer će sjutradan opet doć“. I onda i on pođe u komite.

Mislim da je ta pećina, đe su bili komiti, bila u Cuce neđe, tako mi se čini.

POBJEDA: Što je bilo poslije toga?

JABUČANIN: Poslije 2-3 dana su izgoreli kuću i tri pojate. Sve što su mogli ponijet i poćerat, poćerali su. Onda su kuću napunili sijenom i uzeli drvo sa ognjišta i naćerali đeda da je on zapali njegovom rukom, da se ne bi klelo ko je zapali.

A on kaže: „Oću, ali da me puštite da progovorim dvije riječi“.

„Ajde đede, govori što god oćeš, ali je ti samo zapali“.

On se prekrstio i rekao: „Ostavite mi jednu od ovih pojata da se sklonim sa ovom babom“. I onda se pomolio Bogu da mu Andrija i Ilija opet dođu da je podignu.

A kuća je tada bila pokrivena tiglom, a pojate slamom. On onda stavi ono drvo u ono sijeno da gori.

drage-jabucanin2-21052017Porodična kuća Dragutinovića u Ćeklićima

POBJEDA: Da li je u kući bilo dokumenata, fotografija, oružja, medalja i drugih značajnih stvari?

JABUČANIN: U kući je puno toga izgorelo. Izgorela je i sablja Andrijina, bio je kapetan. Propalo je sve pokućstvo, namještaj, roba i ostalo. Kad se đed pomolio i zapalio kuću, nije htio da izađe. Htio je da izgori u kuću.

Oni su ga povukli da izađe, izbačili su ga. Tada je vidio da su mu džandarmi zapalili i tri pomoćne pojate i rekao: „A što me prevariste, Bog vi sudio“.

Đuro Dragutinović je bio stari ratnik, rođen oko 1830. godine. Učestvovao je u Veljem ratu (1876-1878).

Drage pamti da se u kući pričalo da je učestvovao u zauzimanju Bara. Učestvovao je i u ranijim bitkama. O tome su svjedočile brojne medalje.

„Ja se sjećam tih krstova. Bilo ih pet-šest, i više“, kaže Drage.

Đuro je na kraju, uprkos zaslugama, doživio da bude primoran da zapali sopstvenu kuću.

U izvještaju Andrije Dragutinovića kaže se da je njegov otac to učinio pod silom bajoneta.

„Ovim načinom htjeli su da što više uvrijede ovoga starca i babu. Tako je sagoreo dvor, stare, u cijeloj Crnoj Gori poznate familije Dragutinovića.

Teško je i opisati teške patnje ovih paćenika izloženih svakim mukama, jer pored duboke starosti, trpjeli su glad, zimu i svaku nepogodu“. Đuro je umro 1924. a Jovana 1940. godine.

POBJEDA: Što je dalje bilo sa Andrijom i Ilijom?

JABUČANIN: Nakon određenog vremena, preko Bojane su pošli za Italiju. Vodili su kobilu Andrijinu. I dok su prelazili Bojanu, držali su se za kobilu, neko za grivu, neko za rep. Nekoliko puta su se vraćali sa kobilom po ostatak družine. I ostavili su je tamo đe su se posljednji prevezli.

Onda su pošli za Gaetu. Sa Dragutinovićima je u komitsku družinu bio i Bogdan Nikov Jabučanin. Bio je stalno sa Andrijom i Ilijom. Poznavali su se od ranije, a sada su se još više sprijateljili. Ilija i Bogdan su u Gaeti obećali jedan drugome, da će se, ako preteknu i ako se ikad vrate u Crnu Goru i zasnuju porodice, oroditi – nevažno oće li jedan imat sina, a drugi ćerku ili obrnuto.

POBJEDA: Što se dešavalo nakon što je rasformirana crnogorska vojska u Gaeti?

JABUČANIN: Otole su se razišli svud po svijetu. Andrija je iz Gaete, ja mislim, pošao za Ameriku. A Ilija je htio za Rusiju, ali nije pošao jer je morao da brine o dva stara roditelja, da ih ne ostavi same – oni su tada živjeli kod nekih rođaka u Uba Ćeklićki.

Ilija se vratio u Crnu Goru 1922. godine, a Andrija poslije nekoliko godina.

POBJEDA: Šta se dogodilo sa Vašim stricem Andrijom tokom 1941- 1945. godine?

JABUČANIN: Andrija je cijelo vrijeme bio uz Krsta Popovića. Tada je sa Krstom bio i zet Dragutinovića, Blažo Jovanović iz Jezera (ćeklićkog sela). Bio je sa Krstom i Ilijin sin, najstariji Radovan – Mujo, rođen 1924. godine.

Mujo je kasnije pristupio partizanima. Andrija je Krstu na kraju rekao: „Krsto, ja ću da se predadnem“. Bilo je to u dogovoru s njim. I predao se. Oni su ga poveli prvo u Nikšić, pa u Podgoricu. Kad su čuli Bulajići da je Andrija zatvoren, došli su Žarko Bulajić i njegova majka kod Blaža Jovanovića u Podgoricu.

Andrija je u toku rata spasio Žarka iz četničkog zatvora. Žarko je poslije rata bio predsjednik crnogorske Vlade.

I pitala je majka Žarkova Blaža Jovanovića: „Je li Dragutinović u zatvor?“ Ovaj joj je odgovorio: „Jeste, sele, u našim je rukama, taj krvnik“.

A ona mu je rekla: „Nije on krvnik, on je spasitelj naroda. On je spasio moga Žarka, ne bi danas ođe bio!“

Žarko je pośećiva Andriju u Cetinje, sve do njegove smrti.

drage-jabucanin1-21052017Andrija Dragutinović u mladosti i u starosti

POBJEDA: Je li Andrija još koga spasio?

JABUČANIN: Spasio je i šest Bjelica, Pejovića, partizana, koje su bili uhapsili četnici. Poša’ je tamo kod četnika u štab, uzeo ih kod sebe i poslije toga oslobodio.

Pitao ih je: „Što ćete vi, oćete li doma ili u partizane?“ I neki su se vratili u partizane.

Spasio je i jednoga izviše Risna, gore je živio na Dragaj… Rista Pavlovića. I on se isto predade. Bio je u partizane dok su bili Njemci. I onda pođe i moj ga stric uzme kod sebe.

Onda ga pošalje kod svoga brata Ilije u Slatkoviće (u Ćeklićima). I on bude tamo čitavo ljeto. Odio je da čuva stoku. I kako je moj otac Ilija jednom razgovarao sa ovim Pavlovićem, on mu veli da bi volio nekako da pođe kući.

I tata pođe u kafanu u Ćekliće na Mulinavo počivalo i oni mu daju propusnicu za Pavlovića. Ali su mu je odmah iza toga uzeli i rekli, dođi sjutra pa ćemo ti je dat’.

Tata dođe kući i kaže: „Dadoše mi propusnicu pa uzeše. No me strah da će doć te će ga ubit“.

Sjutradan kaže Muju (svome sinu, rođenom bratu Draginom): „Ajde, Mujo, povedi ga. Nemojte niđe na put izlazit, no ga povedi u Jasikovicu kod Vasa Đurova Jovanovića. I reci mu da ga povede izviše Risna, đe bi on rekao da može dalje sam“.

Mujo ga je poveo do u Jasikovicu. Kad se vratio, nije prošlo pola sata, došla je patrola četnička u Slatkoviće. I pitaju oca moga: „Ilija, đe ti je oni momak?“

A on kaže: „Ne znam, tu je lega’ sinoć, a jutros ga nijesmo našli. Kud se dio, ne znam“.

Risto Pavlović je doodio dok je striko Andrija bio živ. Andrija je bio osuđen na deset godina, ali je bio pomilovan i kazna mu je smanjena na tri godine.

POBJEDA: Vi ste danas jedna od rijetkih osoba koja je imala neposredan kontakt sa Krstom Zrnovim Popovićem. Možda i jedina. Nosili ste mu hranu, dok se nakon 1945. godine krio u šumi. Tada ste imali 15-16 godina. Koliko ste puta viđeli Krsta Zrnova?

JABUČANIN: Reći ću više od petnaest puta, da ne bih lagala. I ovđe na Cetinju i tada sam ga gledala. I poslije u šumu kad smo mu iznosili.

POBJEDA: Kako je izgledalo to iznošenje hrane?

JABUČANIN: Krsto Zrnov nikada ne bi došao kod kuće. Mijenjali su mjesta. Nijesu tu stalno stajali. Rekao bi čobanima da kažu starijima da je tu. Poruče po nekome, reci Iliji da smo tu. I onda smo mi to spremali.

Nijesam nikad išla sama, jer je dosta toga bilo. Mi bismo pravo pošli kod te pećine jer smo znali đe je to. I onda oni jedu, a onda vrni one sude doma da bi im sjutradan opet donijeli.

Mada je dolazila straža (partizanska) izviše kuće u Slatkoviće da vide da li je tačno da mi nosimo hranu Krstu Popoviću i tim škriparima – tako su ih tada zvali. Čekali su izviše uljanika.

Ovo nam je pričao Dušan Jabučanin koji je bio partizan. Dešavalo im se da čekaju čitavi dan i posmatraju šta rade Dragutinovići oko kuće i imanja.

POBJEDA: Kako ste upamtili Krsta Zrnova? Kakav je imao glas?

JABUČANIN: Zapamtila sam ga kao krupnog čovjeka, oble glave, širokih ramena, velikodušnog. Nije bio dugoga lica, prosto pune glave. Glas mu je bio, ne oštar i pakosan, no meleman.

POBJEDA: Na koji je način govorio? Je li govorio žustro ili smireno? Je li u obraćanju pravio pauze?

JABUČANIN: Kad je govorio, govorio je staloženo, tačno da sam sebe kontroliše.

POBJEDA: Je li bio od onih ljudi što sasjeku čovjeka pogledom i držanjem?

JABUČANIN: Pa bio je onako, da bi se teško mogao zalećeti čovjek na njega. A sad, prema drugome narodu nije, no je gleda’ da spasi.

Čula sam tako, pričalo se, da mu je u toku rata pop Keković iz Zagarača poslao pismo. I piše: „Krsto, sva đeca iz Katunske nahije preko 14 godina da se pobiju“.

A njemu Krsto na isti papir: „Čuješ li me, pope Kekoviću, bude li falila dlaka s glave jednome đetiću iz Katunske nahije, ti si se svoje glave nanosio. U potpisu Krsto Popović“.

Gleda’ je da pomogne, da poruči, ako će partizani tamo i tamo, put Banjanah, neće ih njegova vojska tražit i samo da se malo skrajnu. A onda je i svojoj ženi govorio, kad je bio za vrijeme Talijana, dadni tima nesretnicima (partizanima) da jedu.

A njemu su obadva sina bila u partizane. Kad mu je sin poginuo, mislim da je to bilo na Sutjesku, kazao je mome stricu: „Andrija, poginuo mi je Radovan, meni se danas kuća iskopala“.

Andrija mu je rekao: „A nije, nida bog. Eto imaš Nikolu“. I eto, živio je dugo Nikola. Skoro je umro.

Porodica Ilije Dragutinovića se poslije 1945. godine našla pod velikim pritiskom komunističkih vlasti. Radilo se u prvom redu o ekonomskom iscrpljivanju.

„Znaš li koliko su nas puta konfiskovali? Samo jedne zime sedam puta“, kaže Drage.

Njen stric Andrija je umro 1974, a otac Ilija 1979. Ta dva starca se vide na slici sa vjenčanja negdje oko 1965. godine. Obojica sa crnogorskim kapama. Andrija se vidi sa kapom i oficirskim grbom i na fotografiji u čitulji koja je objavljena u „Pobjedi“ 1974. godine.

drage-jabucanin-1-21052017​      Ilija i Andija Dragutinović (sa crnogorskim kapama)

Kada je Drage napunila 19 godina, ostvarilo se ono što su njen otac Ilija Dragutinović i Bogdan Jabučanin obećali jedan drugome u Gaeti 1920.

Bio je to stari crnogorski običaj da se ratnici koje borba zbliži, dogovore da se orode. Bio je to tradicionalni način da se soj pomiješa sa sojem.

O jednome takvom slučaju iz 19. vijeka pripovijeda Jovan Popović Lipovac u knjizi „Crnogorac i Crnogorka“.

I dogodilo se da Bogdan dobije sina Đoka, a Ilija 1930. godine kćer Drage. Tri decenije nakon dogovora u Gaeti, Jabučani su došli u Ćekliće da prose Ilijinu kćer.

JABUČANIN: Jedan dan dođu u Ćekliće da me prose. Došli oni. Veli Bogdan, Ilija, ja sam doša’ da ovu tvoju kćer prosim za ovoga moga sina Đoka.

Ilijin i Bogdanov dogovor je imao veliki značaj i težinu, ali ipak nije bio presudan. Najvažnije je bilo što će Drage reći o mladoženji. I sve se završilo na najbolji način. Drage je pošla za Đoka. I stvari su nadalje tekle onako kako su ih zacrtali njihovi preci.

drage-jabucanin3-21052017​         Đoko i Drage Jabučanin (u sredini) pedesetih godina prošlog vijeka

Iz tog braka potekao je i Vladislav Pajo Jabučanin, poznati crnogorski patriota i borac za crnogorsku nezavisnost, koji se već duže uspješno bavi ugostiteljstvom.

O tome svjedoči i kompleks „Konak“, na putu od Cetinja prema Budvi. Pajo je osim toga i poznati kolekcionar umjetnina.

Njegov otac Đoko Jabučanin je pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka bio pionir crnogorskog motociklizma i pobjednik u mnogim takmičenjima.

Dok sa sjetom pripovijeda o svome suprugu, Drage kaže:

– Sad ću se možda obrukat pod starijeh dana. Meni se sve čini da je neđe tu i da zna što radim i što se čini. Da je neđe prisutan.

Bio je dobar domaćin. Ali je rano obolio. I eto… To je bilo na moju žalost… Onda sam samo gledala nekim putom da se moja đeca ne stide od mene.

POBJEDA: Kako ste doživljavali period nakon 1991. godine i povratak crnogorske nezavisnosti 2006. godine?

JABUČANIN: Sve smo imali tu nadu. Kad smo imali tu republiku, sve smo se nadali da će Crna Gora povratit državnost. Evo i doživjeli. E, kako pokojni Mujo (Dragin brat) bješe srećan. Sve je govorio, da su mi braća Dragutin i Vlado, sve bismo igrali. Bilo je to 2006. godine.

POBJEDA: Kako doživljavate ljude koji negiraju Crnu Goru i Crnogorce?

JABUČANIN: Jadno ih doživljavam i čini mi se da su niko i ništa, da se svoga korijena stide. Za mene je to strašno da se čovjek stidi sebe i svoga korijena. Ja to ne razumijem.

POBJEDA: Što možete poručiti mladima?

JABUČANIN: Da vode računa o sebi, o svome korijenu i o svome potomstvu kako ga sačuvati i kako se voli svoja zemlja. I da se ne stide da izađu pred svijetom.

Najljepše je živjet otvorenih očih. Da se ne stidiš ni od koga da si nekome nešto napravio nepošteno.

 

E žali te bože Krsto – ne rađa te više Crna Gora!

 

POBJEDA: Kako je narod doživljavao Krsta Zrnova između 1941. i 1945. godine?

JABUČANIN: Gleda’ ga je ka’ boga. Gledao je narod, da je, ako neko zaista ima da spasi Crnu Goru, to će biti on. Oni su u njega polagali najveću nadu. On se borio za Crnu Goru, da povrati državu.

Na kraju, kad je ostao sam, otpuštio je svijeh. Krsto im je zborio – koji god nije bio krv dužan, predajte se – da ih ne bi pobili. Ajte svi ako nijeste okrvavili ruke.

POBJEDA: Da li se, dok je Krsto Zrnov bio u šumi nakon 1945. osjećala njegova prisutnost? Kako je narod gledao na tu njegovu borbu nakon 1945. godine?

JABUČANIN: Svako ga je žalio, e će doć neko da ga ubije. I dolazila je podmornica da ga povede. I dolazio je više kotorskih strana, ali se vratio. Nije htio da ostavi Crnu Goru, no da ostavi kosti u Crnu Goru. Ovo su pričali moj otac i stric.

POBJEDA: Kako je primljena vijest o Krstovoj smrti?

JABUČANIN: Na vijest o smrti Krsta Zrnova znam da mi je otac plaka’. E žali te bože, Krsto. Ne rađa te više Crna Gora. To se sjećam tije’ riječi. I suze su mu odile niz obraze

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude