Uoči Vaskrsa

Večeras je Velika subota pred Vaskrs. Dan kad je Isus ležao u grobu i kada je postalo besmisleno i umrle nade svih njegovih učenika. Raštrkali su se svi na svoju stranu bježeći da sačuvaju samo živu glavu.

Danas se sjetih jedne od značajnih priča koje su obelježile istoriju našu porodice Lajović. Priča je o mom đedu Dušanu, koju nam je otac pričao dok smo brat i ja bili mali. Moj đed je umro mnogo prije našeg rođenja. Rođen je na Gostilju krajem 19-tog vijeka. Tokom Prvog svjetskog rata je kao dvadesetogodišnjak bio zarobljen i odveden u logor u Austrougarsku sa velikim brojem Crngororaca. Ne sjećam se detalja tačno kako i gdje se nalazio logor ali se sjećam te priče o njegovom bjekstvu iz logora u Austrougarskoj. Tada su on i njegov jedan plemenik iz Bjelopavlića, napravili plan bjekstva i kad im se ukazala prilika uspjeli preskočiti žicu pobjeći su iz logora, i probiti se kroz minsko polje. Kad su malo odmakli, odlučili su se razdvojiti, da bi se barem jedan spasio od potjere. Prijatelj mog đeda je pobjegao je na jug ka Dalmaciji, a Dušan je pobjegao na istok prema Madjarskoj
Prošle su godine ali na Gostilje u njegovom rodnom mjestu u Crnoj Gori od njega glasa nije bilo. Rat se bio već završio. Prijatelj mog đeda se spasio i već se davno vratio u Danilovgrad. I poslije odredjenog vremena, po starim običajima, mog su đeda, proglasili mrtvim i napravili sahranu. U grob bi stavili njegovu garderobu i neke lične stvari.

Njegova majka Marica, moja prababa, je bila veoma žalosna. Prolazili su dani, mjeseci i godine od dana kad je “pokopala” svog srednjeg sina. Došla je još jedna godišnjica, treća, izašli su na groblje u Gornje Martiniće da zapale svijeću i što već. Vjerujem da je ona tek tada zakopala svog sina, jer ugasila se i zadnja nada da će se odnekud pojaviti, da će ipak doći.. Sad je bilo to definitivno.

I onda još nekoliko trenutaka očaja i tuge,kad je začula neku viku iz donjeg sela. Trčala je jedna žena i vikala iz mozga: “Marice, Marice!”. Bilo je možda i nevaspitano da se odaziva na daljinu u takvom trenutku, dok je bila na grobu svog sina. A ova žena je i dalje dozivala …i kad ju je ugledala iz daljine, povika još jače:”Marice, Marice, sin ti se danas rodio!”. Ja mislim da je to bilo previše za ovu skrhanu majku. O čemu to ova žena govori?!? “Marice, Dušan ti se rodio! ŽIV JE!”. I zaista, ubrzo se pojavio i moj đed, koji od mještana i pozdravljanja nije mogao da dodje do kuće. Čudo se dogodilo. Moja prababa je zaista dobila svoga sina nanovo.

Bio je mrtav, a sada je živ! Kao da je tada ustao iz groba! Onda im je ispričao svoju ispovjest. Bježeći na istok, skrivajući se od naseljenih mjesta i policije dospio je do jednog udaljenog salaša u današnjoj Mađarskoj. Bog ga je ti pogledao. Na tom salašu živjela je neka udovica sa ćerkom. I našao je milost kod njih, i one su ga primile i sakrile kod sebe. On im je bio neophodna muška ruka u tom velikom domaćinstvu. Radio im je na njivi, sjekao drva i radio druge teške poslove. Nije znao ni riječi madjarskog. Ali zato je bio mlad zgodan i markantan. Bio je natprosječne visine za crnogorske prilike, a kamoli za Ugarske, što je ovim Madjaricama izgleda bilo dovoljno.

Tata nam je pričao da su ova majka i ćerka dobro “brinule” o svom zarobljeniku. Da su ga kupale i njegovale. Ali u svojoj zaljubljenosti, krile su jednu bitnu činjenicu od mog đeda – rat se bio završio i to ne dugo poslije njegovog dolaska.

Na ovom udaljenom salašu, u kojem je moj đed htio da sačuva živu glavu, nijesu dolazile vijesti o kraju rata. Sve dok jednog dana nije na putu za pijac, saznao od nekih slučajnih prolaznika u razgovoru na njegovom lošem madjarskom jeziku da je rat već odavno završen. I onda je pobjegao. Išao je pješke, konjskim zapregama i na druge načine. Sve dok nije tada, znači poslije 3 godine, došao u daleko crnogorsko selo, i to baš na godišnjicu svoje sahrane.

Ima mnogo simboleke u ovoj današnjoj Velikoj suboti kada ovo pišem.. Subota je dan poslije “crnog petka” kada sve ono ružno što se desilo, kao Isusovim učenicima i njegovoj majci Mariji prije 2000 godina, negdje iza nas, ali i dalje neka groza ispunjava našu utrobu zbog poraza, zbog izdaje i prevare, zbog rastanka i rana koje još krvare. Crni petak možda i jeste iza nas, ali je i dalje sve naše u grobu, duboko ispod zemlje. Umjesto intezivnog bola, užasa i suza, našu utrobu ispunjava hronični očaj, konfuzija i depresija. Sve nade su umrle. Sve što smo znali, više ne znamo. Sve što smo voljeli više nemamo. Ostalo je samo jedna velika praznina koju nemamo čime ispuniti. Tjeskoba i strah je naša svakodnevica.
Ja ne znam da li je Velika subota, tebi prijatelju, zbog drage koja te je napustila. Da li se raspao tvoj brak ili su propale nade da će do braka ipak doći. Da li su juče umrle tvoje nade, raspali se snovi i ugasla vizija za koju si bio siguran da će se ostvariti. Da li si juče čuo nenadnu vijest i strahotu o gubitku i propasti. A ni danas se ništa nije promijenilo, i pitaš se da li će ikad biti drugačije, biti bolje.
Želim te ohrabriti ovom pričom danas, da je to uvjek tako UOČI VASKRSA, na Veliku subotu! Podigni večeras glavu, obriši svoje suze. Ono što je juče umrlo, a danas već trune ispod zemlje, sjutra već može vaskrsnuti, samo ako budeš vjerovao! Tvoj brak se može obnoviti i tvoj dragi se vratiti poslije dugog vremena. Ohrabri se druže tvoje investicije u akcije ili nekretnine za koje si se prestao nadati može se realizovati i isplatiti, i tvoj posao obnoviti. Ne brini se brate, samo vjeruj, jer tvoja vizija od koje si skoro odustao se može se ostvariti.
Ne gubi nadu kao moja prabaka Marica. Jer On nam reče “Ustaće tvoji mrtvi! Ja sam Vaskrsenje i Život. Ko vjeruje u mene, ako i umre živjeće!”. Zato ako je i danas u tvome životu mrak i smrt oko tebe, znaj sjutra je Sveta Nedjelja, sjutra je dan Vaskrsenja, samo ako budeš vjerovao. Sjutra će se otvoriti grobovi naših snova i vizija, da izadju ne kao oni stari, već potpuno novi, proslavljenog tijela. Jer ono što je umrlo bilo je samo Sjeme, a sjutra ustaje kao novi Plod i Život. Jer tako je uvjek UOČI VASKRSA

Autor: Lav Lajović, odlomak iz knjige Metanoja

Izvor: lavlajovic.blogspot.com

 

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude