POGIBIJA POPA MILA JOVOVIĆA

Ja sam odrastao uz guslarske pjesme. Možda ne tako intezivno, ali zaista često je moj otac slušao guslarske pjesme, posebno vikendom u jutarnjim časovima. Uzgred, rodjeni stric i sva njegovar tri sina su znali da pjevaju uz gusle, a jedan od njih je imao dar i da ih pravi. Al od svih tih pjesama koje smo slušali, moja omiljena je bila „smrt popa Mila Jovovića“. Znao sam je napamet, a i sad čini mi se da nekoliko prvih strofa znam. Zaista divna pjesma.

Ali uvjek me je čudio taj lik popa, koji je vodi četu, bio veliki junak i koliko sam kasnije saznao, izvojevao velike bitke protiv tadašnjeg trebinjskog paše. I onda „neko knjazu okleveta popa Mila Jovoviča“. Pa ga Knjaz pozvao, ispred kule Lekovića i u prisustvu svih vojvoda, ponizio ga, rekavši mu: „NIT SI VODA NIT SI VINO“.

Pop je burno reagovao, sjevnuše mu oči, ruka poletjela maču, da su se svi poplašili. Medjutim pop odlučuje nešto drugo, da bi dokazao knjazu ko je on. Otišao je sam na utvrdjeni grad Nikšić da na megdan pozove kapetana turske vojske Mušovića, koji je važio za junaka. Medjutim, pjesma kaže da je mučkim plotunom sa zidina tragično izgubio život, ovaj crnogorski junak, pop Milo Jovović.

Sjećam se kako smo plakali slušajući ovu pjesmu. U našim grudima se nešto nadimalo, budio neki prkos protiv nepravde i zla. Neko čudno osjećanje koje ni sad ne umijem da artikulišem, nosila je ova guslarska pjesma koja nije baš bila po ukusu nekih, jer je knjaz predstavljen kao jedan zajedljivi vodja, pun onog ironičnog duha koji pecka kao kakva osa. Taj cinizam, taj zajedljivo.uvredljiv ton i danas je prisutan u crnogorskom narodu u našem “humoru”.

Vjerovatno ni sam knjaz nije mogao da pretpostavi, koliko jedna teška riječ narodnog vodje u prisustvu društvene elite, umije da pogodi jednog plemenitog junaka. Ali zašto je ovaj pop iz Markovine, tako reagovao i izgubio suludo svoju lijepu glavu. Čitao sam da je bio izuzetne muške ljepote, visokog stasa, laganog trka, lijepog i svjetlog lica, punog vedrine i humora. Po svemu sudeći zbog humora je i pao u nemilost Knjaza, zbog neke popjevke koju je pjevao u turskom utvrdjenju u Trebinju u kojem je došao da pregovara o prekidu borbi.

Ali opet pitam: Zašto? Zašto je krenuo u samoubiaku akciju. To se, kako vidimo dalje u pjesmi, pitao i njegov bratanić Novak Ramov, koji leleče nad svojim stricem.

Vjerovatno ima mnogo odgovora koji se mogu dati, koji su uglavnom mentaliteske prirode. Ja ću ovaj put samo rasvjetlili onu stranu klevete “NIT SI VODA NIT SI VINO”, koja je nosila taj destruktivni duh koji je ubio ovog mladog lidera.

U čuvenoj eshatološkoj knjizi OTKROVENJE, koju je moguće znao i ovaj mladi pop, čitao sam oštru proročku riječ, koju Duh Sveti direktno upućuje crkvi u Laodiceji, a koja govori o njhovom lošem duhovnom stanju, pa ima kaže:

„Znam tvoja dela da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budućii mlak, nisi ni studen ni vrć izbljuvaću te iz usta svojih. Jer govoriš: Bogat sam, i obogatio sam se, i ništa ne potrebujem; a ne znaš da si ti nesrećan, i nevoljan, i siromah, i slep, i go.“

MLAKOST, to može biti odgovor. Mlakost je najgora zamka u koju možemo upasti u svome životu. Ko bi htio za ljubavnika, nekog koje je mlak, u čijim srcu nema vatre i riječima strasti, i u čijim postupcima nema ni studenosti ni žara. Zar nije svaka fatalna ljubav, imala ove faze kada se neko pali, pa se hladi. Kada se svadjaju pa se ljube.

Ko bi za sebe tražio nekog koji je mlak? Ni Boga ne privlače oni koji nijesu strastveni u svojoj vjeri. U čijem hodu, nema onog: „na život i smrt“. U kojima nema vatre koja plijeni druge, a opet ni one svježine koja krijepi žednoga.

To je kao u onoj reklami  „SLATKO I SLANO“. Mi želimo biti sa ljudima koji imaju ukusa, čije riječi su ili slatke ili slane, a ne bljutave i bezukusne. To su ljudi sa kojima znaš na čemu si.

Jer ako si slan, onda ti svemu što radiš u šta si uključen daješ šmek i daješ ukus. Kakva je hrana u kojoj nema soli? Takva, bljutava, samo je da se ispljune i izbaci iz usta. Ko izgubi ovaj ukus života, koji prestane da širi mirise, ko izgubi žar u svojim djelima, taj je samo da se izbljuje iz usta. Takav nije dobar ni Bogu ni ljudima. Jer to je taj ukus koji čini razliku.

Zašto se to dešava da ljudi izgube vatru i ukus?  Zato što su zadovoljni onim što su uradili, misle to je to i šta tu više ima da se da. Ostaju na površini u nekom lažnom samozadovoljstvu. U braku, to su oni koji misle, da je dovoljno što sam te oženio, što ti donosim platu u kuću, što imaš sve što je potrebno za ručak, zar ti to nije dovoljno za sreću? Ne, to nijesu ljudi, koji uvjek traže više i od sebe i od onih koje vole. Koji nijesu spremni da stave sve, da polože svoj život za onog kojeg ljube, i koji se ne bave mjerama i granicama već uvjek idu korak dalje. Oni ne prave komrpomise, oni ne traže odsupnicu, oni nijesu kao mlaka voda koju tek tako možeš progutati. Ne oni su žestoki i jaki u njima životna glad ne prestaje, oni nijesu ti koji se ne bore ni za šta, koji staju i misle da su “bogati” sa ovim ili onim. Ne, to čine oni drugi, o kojima govori Pismo, koji su zapravo duhovne golje, siromasi pored sve svog imanja i koje nikad neće zaista ući u duhovne dubine u suštinu stvari, da tragaju za esencijom, da nadju i susretnu se licem u lice sa svojim Stvoriteljem

E, zato sam volio ovog mladog junaka, koji je bio vruć, ali koji je bio i studen. Medjutim, njegov život je imao ukus i živio je za svoje ljudsko dostojanstvo. Pop Milo je plijenio, bio je žestok, bio je pravi junak. Spreman da mu zasjaju oči, spreman da ode na najopasnije mjesto i spreman da položi život za svoja uvjerenja.

Iako je nemudro postupio, iako je bezglavo srljao u propast, on je išao cijelim srcem kroz život i postao legenda o kojoj se pjesme pišu, o kejm se pjeva, do današnjih dana.

Autor: Lav Lajović, odlomak iz knjige Metanoja

Izvor: lavlajovic.blogspot.com

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude