Ako je Bog dobar i svemoguć, zašto onda dopušta da njegova stvorenja pate?

Za sve koji su se susreli s boli i patnjom u svom životu i životu svojih bližnjih donosimo izvrstan odgovor C. S. Lewisa, iz knjige “Problem boli”.

Nema čovjeka koje se nije u svom životu susreo s pitanjem “Ako je Bog dobar i svemoguć, zašto onda dopušta da njegova stvorenja pate i podnose bol?” Poznati pisac C. S. Lewis, koji je stekao svjetsku slavu svojom knjigama “Kršćanstvo nije iluzija”, “Četiri ljubavi” i “Pisma starijeg đavla mlađem”, u knjizi “Problem boli” koju je upravo objavila nakladna kuća Verbum iznosi pronicava i duboka promišljanja o tom univerzalnom ljudskom pitanju. S dubokom senzibilnošću, pronicavošću i suosjećanjem Lewis daje odgovore na ova ključna pitanja i s čitateljima dijeli svoju nadu i mudrost kako bi pomogao izliječiti svijet koji gladuje za istinskim razumijevanjem ljudske naravi. Donosimo vam odlomak iz knjige“Problem boli” koji osvjetljava fenomen patnje, a koji istodobno pokazuje svu pronicavost Lewisove misli, kao i njegovu spisateljsku umješnost:

“Svi mi znamo koliko je teško usmjeriti svoje misli prema Bogu kada nam sve ide od ruke. Strašno je reći: “imamo sve što nam je potrebno” ako u ovo “sve” ne ubrojimo i Boga. Čini nam se da je Bog netko tko nepozvan ulazi u naš život. Kao što sv. Augustin na jednomu mjestu kaže: “Bog nam želi nešto dati, ali ne može jer su nam ruke pune – nema gdje staviti ono što nam želi dati.” Ili, kao što je jedan moj prijatelj jednom rekao: “Bog nam je ono što je padobran pilotu; on je tu za slučaj iznenadne nevolje, ali nadamo se da ga ne ćemo nikada morati upotrijebiti.” Bog koji nas je stvorio zna kakvi smo i zna da je naša sreća u njemu. Pa ipak, mi svoju sreću ne tražimo u njemu sve dok nam ostavlja na raspolaganju bilo koje drugo mjesto na kojemu je možemo tražiti i gdje postoji i najmanja vjerojatnost da ćemo je naći. Sve dok smo zadovoljni s “našim vlastitim životom”, ne želimo ga se odreći i predati ga njemu. Što onda Bog može učiniti u našemu vlastitom interesu nego učiniti “naš vlastiti život” manje ugodnim i oduzeti nam ovaj izvor lažne sreće? Upravo ovdje gdje nam se, u prvi mah, Božja providnost čini najokrutnijom, Božja poniznost, poniženje Svevišnjega najviše je dostojno hvale. Ništa nas ne zbunjuje više nego kada vidimo da su se nedaće obrušile na krjeposne, bezazlene i čestite ljude – na spretnu i marljivu majku obitelji, na vrijedna i štedljiva sitnoga obrtnika, čovjeka koji je cijeli svoj život naporno i pošteno radio nadajući se skromnu udjelu u sreći koju je s pravom očekivao. Kako da s dostatnom obzirnošću iskažem ono što je ovdje potrebno kazati? Pritom nije važno što znam da ću u očima svakoga neprijateljski raspoložena čitatelja postati, da tako kažem, osobno odgovoran za sve patnje koje pokušavam objasniti, baš kao što mnogi sve do danas govore kao da je sv. Augustin želio da nekrštena dječica završe u paklu. Od silne je važnosti, međutim, ako bilo koga udaljim od istine. Takva čitatelja preklinjem da pokuša, makar samo i na čas, povjerovati da je Bog koji je stvorio ove vrijedne ljude možda ipak u pravu kada misli da njihovo skromno blagostanje i sreća njihove djece nisu dostatni da ih učine sretnima; da će na kraju sve to otpasti od njih i da će, ako ga nisu naučili voljeti, biti bijedni i nesretni. Stoga ih On pritišće brigama, unaprijed ih upozorava na nedostatnost koju će jednoga dana morati otkriti. Življenje sebi i svojoj obitelji priječi ih u prepoznavanju njihove istinske potrebe; čini im takav život manje ugodnim. Nazivam to Božjom poniznošću jer je bijedno predati se i okrenuti se Bogu istom nakon što je brod počeo tonuti; bijedno je okrenuti se njemu kao posljednjemu utočištu, žrtvovati mu “sve što imamo” kada ono što imamo više nije vrijedno da se zadrži. Da je Bog tašt, zacijelo nas ne bi trpio takvima, ali on nije tašt, on se ponizuje da bi nas pridobio, on nas podnosi, iako smo dosada stotinu puta pokazali da nam je sve drugo važnije od njega, da mu se vraćamo samo zato što više ne postoji “ništa bolje” što vrijedi imati. Ista se poniznost pokazuje u strahu što ga Bog izaziva u nama, a koji toliko brine plemenite čitatelje Svetoga pisma. Bogu ne laska kada se, u strahu od Pakla, okrećemo njemu: ipak, On prihvaća čak i to. Iluziju stvorenja da je dostatno samo sebi potrebno je uzdrmati, radi samoga stvorenja; Bog to čini pomoću naših nedaća i straha od patnje na zemlji, pomoću sirova straha od vječnoga ognja, “ne plašeći se umanjenja svoje slave”. Oni koji bi htjeli da Bog Svetoga pisma bude tek etičniji ne znaju što traže. Kada bi Bog bio kantovac koji s nama ne želi imati posla sve dok mu ne odlučimo doći iz najčišćih i najboljih motiva, tko bi se od nas spasio? A žrtve iluzije o vlastitoj samodostatnosti katkada su upravo neki nadasve pošteni, ljubazni i umjereni ljudi i stoga nedaće moraju pogoditi upravo njih.”

(Bitno.net)

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude