Nerzuk Ćurak: Samo utopijsko mišljenje mijenja stvarnost

Europa ima šansu jer šanse se realiziraju u vremenu velikih kriza. Ili se propadne duboko. Ako prevlada ovo drugo i mi na Balkanu osjetit ćemo negativne posljedice te propasti.

[O Europi, šansama i izazovima pred kojima ona stoji u ovim kriznim vremenima razgovaramo s profesorom Nerzukom Ćurkom – Fakultet političkih nauka Sarajevo]

Čujemo vjerske poglavare, od pape Franje do reisa Kavazovića kako osuđuju nasilje u ime religije, međutim, kod nas u Bosni i Hercegovini baš među vjernicima mnogi se osjećaju izazvanima pa se zalažu npr. da se zatvore granice za muslimane i da im se ne dopusti ulazak u Europu, s druge strane kod nekih muslimana ima onih koji slave pokolj u Parizu kao osvetu, odnosno kao nešto što je Zapad i zaslužio zbog sudjelovanja u svemu onome što se događa na Istoku.

Kada se dese ovakvi brutalni zločini, kao što je teroristički napad u Parizu jako je pogrešno stvari poopćavati do neke najopćenitije razine kao što je, recimo, razina vjernici – nevjernici. Da bi tako interpretirali svijet morali bismo imati relevantan uzorak da bismo napravili neko vrlo relevantno istraživanje javnog mnijenja pa da iz toga iščitavamo neke opće obrasce. Generalno, veliki broj ljudi, među različitim zajednicama u svijetu, se deklarira kao vjernici – to je neka notornost. A šta je iza toga – to je potpuno drugo pitanje. Pri tome sam jako sumnjičav prema kategorijama dobra i zla koje raspoređuju dobro na stranu samo religije a zlo na stranu ateizma i nevjerovanja. Nedavno je Drago Bojić u jednom intervjuu govorio kako danas u našem društvu najveći doprinos javnom dobru, u smislu humanosti i odgovornosti, možemo vidjeti kod ateista. Ovako saopćenim mišljenjem želim uspostaviti neki opći okvir razumijevanja svijeta u kojemu ne postoji neki predestinirani izvor ljudskog zla i predestinirani izvor ljudske dobrote.

Ovo što se dešava kao reakcija na terorizam vrlo je važno pravilno interpretirati, ne samo u našem kontekstu, nego i regionalnom i svjetskom kontekstu. Primjećuje se odnos akcije i reakcije. Primjećuje se da ljudi snažnije emotivno reagiraju ako se teroristički akt desi u njihovoj blizini. Recimo, Europljani drugačije reagiraju na terorizam u Europi, a drugačije na terorizam u npr. Aziji. Znate, čim ste udaljeni, drugačije reagujete. Sjećam se, na primjer, rata u Sarajevu: imali ste slučajeva da zakasnite na masakr, vidite ubijene ljude i kada ste u tom okruženju to vam je strašno, sva ta krv, svi ti ostaci… ali nakon 500 metara, hiljadu metara, dva kilometra, imajući u vidu pod kojim ste intenzitetom rata, već su te emocije drugačije, sabranije.


Zato je važno pitanje sankcioniranja govora mržnje koji poziva na neku stvarnu, djelatnu akciju zla. Taj govor zla zna imati puno veći odjek, nego što ga imaju portali, novine, uopće medijske i socijalne platforme, koje zagovaraju toleranciju, mir, milosrđe, ljubav, suradnju, afirmaciju Drugoga…


Kada se nedavno dogodio teroristički čin u Turskoj, nisam upratio da su u europskim metropolama neki važni objekti bojeni turskom zastavom, kao što danas primjećujemo da su mnogi objekti u bojama francuske zastave. Impresioniran sam ljudskom solidarnošću u raznim zemljama sa tragedijom koja se desila u Parizu. Volio bih kada bi se ljudska suosjećajnost kao univerzalna kategorija mogla da prostre cjelinom svijeta a ne da je blokiraju ideologija, religija, geopolitika… Različite reakcije na recentne događaje, kao što su anonimni komentari mržnje na različitim socijalnim mrežama ili kao što je onaj strašni tekst na portalu ‘Vijesti umeta’, to su, u propagandnom smislu, pozivi na rat. S takvim intenzitetom mržnje prema drugom i drugačijem, a za njih je sve drugo i drugačije, radikalizira se i pitanje granice između slobode govora i govora mržnje. Iz te granice proizilazi i pitanje odgovornosti i zakonskog sankcioniranja govora mržnje a da autentična ideja slobode ne bude ugrožena. Nažalost, unutar jedne rigidne konzervativnosti koja trijumfira u svijetu pa tako i kod nas, interpretacije političkog, kulturnog, religijskog i civilizacijskog, zasnovane na mržnji, umnožavaju se geometrijskom progresijom i, zahvaljujući trijumfu telekinetičke i megavirtualne civilizacije, zadobijaju, reklo bi se, trajno pravo građanstva. Zato je važno pitanje sankcioniranja govora mržnje koji poziva na neku stvarnu, djelatnu akciju zla. Taj govor zla zna imati puno veći odjek, nego što ga imaju portali, novine, uopće medijske i socijalne platforme, koje zagovaraju toleranciju, mir, milosrđe, ljubav, suradnju, afirmaciju Drugoga… Vrijedi se zamisliti nad ovom konstatacijom s uvjerenjem kako je potrebno i dalje razvijati mišljenje u pravcu slobode slobode, uz istovremenu egzistenciju humaniziranog i efikasnog institucionalnog okvira koji garantira sigurnost slobode.

E sada se možemo spustiti u najsuštinskiju ravan Vašeg pitanja tako što ću i ja postaviti pitanje: zašto je uopće važno za ovu našu debatu je li neko vjernik ili nije; zašto se čudimo, što, evo vidljivo je to iz Vašega pitanja, neki vjernici podržavaju zabranu ulaska muslimanima u Evropu a neki drugi podržavaju teroristički akt u Parizu? Zašto se unaprijed sa istim pitanjem ne referiramo npr. na agnostike ili ateiste?

Postavljam ovo pitanje zato što je strah i teror koji je proizveden ovim napadom u Parizu nekako našao plodno tlo u nekim idejama koje su ipak prisutne u religiji.

Da, ali u religijskim idejama ima puno divote, dobrote i ljubavi. Ništa nije jednoznačno, a sve u ljudskoj povijesti se može zloupotrijebiti. Pitanje na koje godinama tražim odgovor i nemam ga, a nisam vidio da je neko drugi dao zadovoljavajuće objašnjenje, jest ovo: Šta ćemo mi sa tim stavom da se sve može zloupotrijebiti? Kakvu nam to poruku šalje? Koliko puta smo čuli da je Marxovo učenje zloupotrijebljeno, da je učenje Kur'ana zloupotrijebljeno, da je učenje Biblije zloupotrijebljeno, ali tu zastajemo iako se ne možemo zadovoljiti odgovorom da su ideje i koncepti zloupotrijebljeni. U čemu je problem sa ideologijama i interpretacijama svijeta koje se mogu zloupotrijebiti? Ako se nešto može zloupotrijebiti od strane ljudi, to znači da je čovjek glavna djelujuća potencija stvarnosti. Nema smisla atribuirati stvarnost čuđenjem: jao, strašno, vjernici a podržavaju zatvaranje granica; strašno, vjernici, a podržavaju ubistva nevinih ljudi. Šta to znači? Da li to znači da je sasvim očekivano kazati – jao, nevjernik, a ne podržava zatvaranje granica, jao nevjernik, a ne podržava ubistva nevinih ljudi! Taj diskurs me uopće ne zanima jer ako bi me zanimao došao bih do stava da je moralni ateizam, budući da je u današnjem svijetu udaljen od ključnih struktura moći, najbliži Gospodaru Svijetova. Da li je neko vjernik ili ne uopće nije referentna tačka u odnosu na zlo.

Treba stvarati uvjete da se zaustavi ovo ljudsko putovanje u pakao. To je ono što je važno. Ja sam zabrinut, iskreno, kao čovjek koji je predan miru, koji se bavi istraživanjem mira, koji i na praktičnoj ravni pokušava u našem društvu osnažiti dionice mira… Ključno pitanje je kako mi možemo da izgradimo svijet bez nasilja, da svaki čovjek krene od sebe i upita se: kako ja sebe mogu transformirati da ne budem nasilno biće, a ne da mi neka instanca moći treba dati potvrdu da sam nenasilan. Kako kroz transformiranje sebe u nenasilno biće lakše razumijevati svijet i kako odbiti biti dio bilo koje strukture koja podržava zločin, nasilje i mržnju. Produkcija povijesti na fonu proizvođenja sukoba civilizacija kroz radikalne forme zla, ide na ruku samo najekstremnijim ideologijama na svim stranama našeg upojedinjenog svijeta. Gotovo da je izvjesno da bi na izborima u Francuskoj, da se sada održavaju, Marie Le Pen sa svojim ksenofobnim desničarskim Nacionalnim frontom sjajno prošla, možda bi i pobijedila. Građanin se boji i traži sigurnost u ideologijama koje percipira kao zaštitne. U heidegerovskom smislu, čovjek jeste biće brige, a sada postoji velika briga u kojem smjeru može svijet otići. Ovo što radi ISIL, ova vrsta konačnog zločina koji proizvodi ideologija mraka, za reakciju može imati oživljavanje antisemitizma i islamofobije u nekim evropskim zemljama. To bi bilo strašno, jer mi u potenciji, u smislu jedne utopijske energije, u smislu moći vrijednosti, boljeg svijeta od ujedinjene Evrope nemamo.

Europa kao utopija?

Jedino utopija preobražava zbilju. Ali utopijsko mišljenje, a ne realizirana utopija. Šta je utopijsko mišljenje u ovom momentu? To je ono mišljenje koje se protivi trijumfu nazadnih sila koje ponovo hoće snažne nacionalne države, koje hoće da destruiraju ideju Europe i dokinu jednu Evropu kao nadajuću mogućnost zasnovanu na principima mira i nenasilja. U Americi ste morali imati rat Sjevera i Juga da bi neke emancipatorske ideje pobijedile. Europi kao da historija isporučuje zahtjev za konstituiranjem jedne Europe, Sjedinjenih Država Evrope, evropske republike takorekuć, ali evropske upravljačke elite daleko su ispod tog zahtjeva, one su jadne, birokratizirane, normativizirane do apsurda i u smislu sposobnosti donošenja odluka daleko ispod razine upravljačkih elita država članica EU. Ne treba biti zloguk, ali treba imati brigu. Ideja slobode ne bi trebala biti uništena. Sada kada imate stotine hiljada izbjeglica koji bježe od terora, bilo ISIL-ovog bilo nečijeg drugog, postavlja se pitanje gdje idu. Idu u Europu. Zašto? Zato što su negdje u svome umu i srcu prepoznali da je Europa mjesto boljeg života. Njemačka je metafora tog boljeg života ali ne samo Njemačka. Dolaze u Europu u kojoj osjećaju snagu multikulturalizma. Naravno da se među stotinama hiljada ljudi mogu skriti i teroristi, ali pravilo skrivanja važi za svaku strukturu. Recimo, imate univerzitetsku strukturu, ali unutar nje imate profesore koji ni po čemu ne zaslužuju biti dio te strukture. Nijedna struktura nije idealna, pa ni struktura izbjeglica. Ne može se ljudima zbog ovog terorističkog čina poništavati volja za životom i zbog toga graditi bodljikave žice. Da li ljudi uopće razmišljaju gdje to vodi? Da li ljudi koji donose odluke razumiju šta mi to pravimo od našega svijeta? Pravimo logor na Zemlji. Važno je da sigurnosne strukture odgovore izazovima ugrožavanja slobode. Tu su mogući bolji pristupi. No, uvijek je najvažnija lokalna stvarnost. Stoga se treba pitati šta mi možemo učiniti povodom ovoga? Možemo pokazati svoju punu ljudsku solidarnost sa porodicama ubijenih ljudi, sa građanima Pariza, sa Francuskom… Možemo pokušati da budemo bolji ljudi, da svaki akt nasilja osudimo u punini svoje ljudskosti bez famoznog ali, onog relativizirajućeg ali koje svaku posljedicu pokušava pravdati uzrokom.

Što je s odgovornošću Europe kada govorimo o uzrocima ovih terorističkih napada s obzirom na njezino sudjelovanje u kreiranju ovakvoga stanja na Istoku?

Europa živi svoj podvojeni život. U tome jeste problem. Ona hoće, a neće. Ako vi nakon Drugog svjetskog rata započnete postepeno i obazrivo konstituciju jedne ideje u čijoj je pozadini san o ujedinjenom kontinentu i postepeno to gradite kroz institucije, kroz jačanje ekonomske osnove, jačanje koncepta ljudskih prava, jačanje nekih sigurnosnih koncepata… gdje ćete stati? Tamo gdje trebate baš nastaviti? Stati kada treba konstituirati zbiljsku političku uniju? Upravo je tu Evropa stala i zato jačaju nabačaji radikalnog pesimizma u njenu mogućnost. Ovo je pravo vrijeme da se Europska unija u potpunosti politizira. Kao prvo, EU mora izgraditi svoj teritorij. Ne možete biti relevantan faktor ako nemate teritorij za svoju postnacionalnu državu. A EU ga nema. To je teritorij nacionalnih država. Sve ovo što se događa u svijetu traži od Europske unije da ima svoj teritorij. Pa makar ga u ovoj prvoj fazi teritorijalizacije tek domišljala. Neka nacionalne države kao što dijele neke elemente nacionalnog suvereniteta sa EU podijele i pravo na teritorij. Tako će se povećati odgovornost Europske unije i njen kapacitet za hospitalitet. Izbjeglice bi bile manje ugrožene od neodgovornih nacionalnih vlada a evropski identitet kod građana bi postepeno snažio.


Puno je izazova pred nama i pred Bosnom i Hercegovinom. Vrijedi se boriti. Ovu zemlju će spasiti manjinsko mišljenje na svim našim stranama. Samo je važno da se ne umorimo.


No, ako pogledamo realnost postavlja se pitanje kako u isto vrijeme humanizirati dolazak izbjeglica u prostor Evropske unije i ojačati sigurnosne mehanizme da se taj raj, ta nadajuća europska utopija očuva? Upravo tako što će snažiti europski mehanizmi. Europski mehanizmi bi trebali biti humaniji od mehanizama nacija država koje čine Europu. Europska unija nema snagu ni mehanizama da svoju pozitivnu ideju materijalizira i institucionalno realizira. Bez ojačavanja ideje Europe kroz institucionalne aspekte i bez osnaživanja ideje Europe kao ideje multilateralizma, tolerancije, ljudskih prava, razumijevanja drugoga, stvaranja jednog kulturnog ambijenta zasnovanog na tim premisama, mi ćemo se vratiti u barbarsko stanje. Europa ima šansu jer šanse se realiziraju u vremenu velikih kriza. Ili se propadne duboko. Ako prevlada ovo drugo i mi na Balkanu osjetit ćemo negativne posljedice te propasti.

Što će zatvaranje europskih granica i podizanje vanjskih zidova značiti za nas u Bosni i Hercegovini, odnosno za ideju nekog budućeg rušenja naših unutarnjih razgraničenja i zidova?

Ako u Europi preko noći nastane zid koji će de facto konstituirati novu Europu, a ta Europa je iza zida, onda smo mi u tom slučaju barbari. To bi bila strašna poruka. Koji je onda smisao Europske unije? To bi bila pobjeda najrigidnijih ideologija, to bi bio trijumf ISIL-a. Ipak mislim da ima dovoljno pameti. Zar je moguće da Europa sa svim svojim mogućnostima mora podići zid da bi odijelila svijet tzv. prve Europe od svijeta druge, treće Europe i ostalih. Ta bi poruka opet osnažila ovdje kod nas najrigidnije konzervativne ideologije nacionalizma. To bi bilo opasno za Bosnu i Hercegovinu. To bi bio jedan momentum u kojem bi mnoge skrivene ideje isplivale na površinu i u kojem bi možda prestala ova jedna vrsta korektnog licemjerstva. Argumenti onih koji su protiv EU, u tom slučaju rastu. Kada je u pitanju naše društvo, pa je l’ vi vidite u kakvom mi živimo haosu? Koje mi to zajedničke vrijednosti imamo? U historijskom smislu imamo ih mnogo ali u recentnom vremenu majstori mraka hoće zajedničke vrijednosti da pošalju na smetljište povijesti. A upravo su te vrijednosti brana prodoru raznih ekstremnih ideologija koje u vremenu pometenosti pokušavaju „kupiti“ mlade ljude raznim nedokazivim metafizičkim obećanjima. Zato su važne zajedničke bosanskohercegovačke vrijednosti, uprkos politikama koje se opiru zajedničkim vrijednostima kao da je zajednička vrijednost zlo. To je dvodecenijski imenitelj naših politika i zato kao nus pojavu dobijemo razne misionare i njihova besmislena mudrovanja o šejtanu na vrhu igle. Ipak, najveća je sreća što se ne može tako lako uništiti povijesna vertikala jednog društva, a bosanskohercegovačko društvo je kroz historiju društvo koje ima opasne dionice zla ali i snažne dionice dobra. To što je Bosna i Hercegovina proživjela i preživjela kroz historiju svjedoči puninu njezine historijske mogućnosti, svjedoči da to jeste društvo i da se ne mogu tako lako uništiti njezine ključne vrijednosti. Puno je izazova pred nama i pred Bosnom i Hercegovinom. Vrijedi se boriti. Ovu zemlju će spasiti manjinsko mišljenje na svim našim stranama. Samo je važno da se ne umorimo.

Razgovarao: Hrvoje Vranješ

Izvor: Prometej.ba

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude