PROGLAŠEN IZDAJNIKOM: Postoji život i poslije golgote

Poslednji golootočanin iz Pljevalja, devedesettrogodišnji Gruban Koćalo, sa   jakim emocijama se prisjeća vremena koje je proveo “ni kriv ni dužan”  na ovom hrvatskom ostrvu, gdje je tadašnja vlast u zatočeništvu držala Titove neistomišljenike.  Gruban je tamo  dospio samo zato što nije prijavio partiji da je u društvu u kojem je bio razgovarano o tome kad je Tito postao član partije, zašto je potrebno da u svakoj republici po jedan grad nosi njegovo ime i da se njegov rođendan slavi kao Dan mladosti.

“Dok se o tome pričalo ja sam ćutao, ali kako nisam prijavio, proglašen sam izdajnikom. Svi smo završili na Golom otoku. Lako je tada bilo uhapsiti čovjeka, sudili su oni koji ne poznaju pravo, seljaci. Ne ispituju te, nego ti daju papir da pišeš o svojoj izdaji i neprijateljskom radu. Osuđen sam na godinu i po, ostao sam godinu duže”, kaže Koćalo, koji  živi sa sinom i snahom u pljevaljskom selu Kozica.

Ubijeđen je da ga ni tada ne bi pustili da od batina koje je skoro svakodnevno dobijao nije ostao bez oka. Dolazak na ostrvo posebno mu  se urezao u sjećanje, a posebno poniženja koja je doživio uprkos činjenici što je sa 22 godine otišao u partizane i bio odlikovan medaljom zasluge za narod.

“Nakon 40 dana boravka u zatvoru u Pljevljima i na Cetinju, poslali su nas na Goli otok. Sa broda su nas bukvalno bacali u more iako su postojale stube. Mnogi su, slomili ruku ili nogu. A onda je uslijedio pravi pakao, čuveni “topli zec”.  Bura je probijala do kostiju. Sačekao nas je špalir od dva reda vojnika, duga  oko 300 metara. Prije toga su nam naredili da se skinemo, dobili smo konopac i broj i zavezali garderobu. Tako goli i poniženi prošli smo kroz špalir, tukli su nas gdje su stigli, krvnički, jer ko nije htio da udara – bio je sledeći. Unakažene, krvave, slomljenih zuba, držali su nas preko sat u moru, da nas okrijepi voda. Podlivi i ogromne modrice zadugo nisu prolazile”, sa gorčinom u glasu prisjeća se  čika Gruban  koji je u to vrijeme bio jedan od ukupno 84 zatočenika na Golom otoku.

Zbog toga što nije želio da prizna izdaju, jer se nije osjećao krivim, Koćalo je preživljavao najgora  šikaniranja, mučenja, a dobijao je najteže poslove.

“Mučili su nas na najstrašnije načine, a potom su nas slali da radimo. Iznemogli od bolesti, batina, teškog rada i neuhranjenosti, mnogi su umrli. Zavladao je pjegavi tifus  samo su iznosili tijela iz baraka. Za doručak smo u kofu dobijali malo kafe, pa nam stave u to kutlačicu rijetkog kačamaka. Za ručak smo dobijali 100 grama hljeba i kutlaču supe, tako i za večeru. Pred izlazak sa ostrva zatvorenicima su davali neku smješu da bi se ugojili, a sve da niko ne bi vidio  u kakvim smo uslovima tamo živjeli”, tvrdi Koćalo.

Stanje se, ističe on, donekle promijenilo kad je došao Aleksandar Ranković,  pa su umjesto 100  dobijali  200 grama hljeba.

“Govorio je kako zatvorenike ne treba tući, već ih popravljati. Kazao nam je da ćemo moći posle izlaska da radimo, da opet budemo  članovi partije. Zbog svega što sam preživio zamrzio sam komunizam. Mučenje i teror nad narodom nisu bili u politici partije, a narod su tukli bez ikakvog reda. Kad su me po izlasku zvali opet u partiju, kazao sam im da ne želim i da mogu biti pošten čovjek i bez partije”, kaže Koćalo.

U avgustu 1951. godine imao  je svega 40 kilograma, pa su ga tako iznemoglog poslali da radi u perionici.

“Jedne večeri sam pridrijemao, a  drugi zatvorenik je previše naložio i perionica se zapalila. Kada smo rekli zatvorenicima da im je uništena garderoba, optužili su nas da smo namjerno to uradili i opet bojkot i novi špalir. Od silnih udaraca tada sam ostao bez oka. U bolnicu su me poslali tek sljedeće godine, kada su vidjeli da se stanje ne popravlja. U Zagrebu u bolnici sam proveo dva mjeseca, a onda po izlasku još dva mjeseca u zatvoru na Cetinju.  Iz straha da se ne vratim na Goli otok, dobro sam vagao svaku izgovorenu  riječ. Osim najbliže rodbine, po izlasku niko nije smio ni da se ljudski pozdravi sa mnom”, navodi Koćalo.

Tvrdi da do Titove smrti nikome nije smio da ispriča o mukama koje je preživio na Golom otoku.

Đeda Grubana volja nije napuštala. Što je okom vidio, rukama je stvarao. Pravio je prozore, vrata, kredence, vitrine. Sa ponosom  pokazuje gusle koje je napravio prije 30 godina, i uz koje je rado pjevao.

Dok je bio u zatočeništvu umrla mu je žena, a jednogodišnji sin ostao je sa Grubanovom majkom i sestrom.

Dvije godine nakon dolaska sa Golog otoka, deda Gruban se opet oženio, a u drugom braku dobio je dva sina i dvije kćerke. Supruga mu je umrla prošle godine.

Autor: Goran Malidžan

Izvor: Vijesti

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude