Kozi duguju život i blagostanje

Starosjedilac kotorskog naselja Muo Gracija Marović 25 godina uzgaja koze sa suprugom Barbarom. Imaju poseban odnos prema kozama, koje su u njihovom domaćinstvu poštovane kao ljudska bića. Nije ni čudo, prisjeća se Gracija, jer je njegova porodica poslije Drugog svjetskog rata preživjela zahvaljujući kozama. Tada je vladala glad i Gracijina familija se podigla uz kozije mlijeko.
– Bilo nas je petoro, dvije sestre i ja, te otac i majka. Držali smo dvije koze, ničega nije bilo, a glad je bila strašna. Podigli smo se na kozjem mlijeku. Kada je donešen zakon da se koze moraju uništiti, neutešno smo plakali. Otac je čak skrivao naše koze u sobi gdje smo spavali, ali su ga špijunirali i morao je ili da u zatvor, ili da kolje koze. Dugo poslije toga nismo držali koze, pa sam se okrenuo ribarenju – priča nam naš domaćin.
Svaka koza ima poseban smještaj, čist i uredan boks, sa prozorčićima iz koje vire u očekivanju da ih pastir i povede u podnožje Vrmca na pašu. Nikad nisu zaklali kozu koja je ostarila. Imaju i groblje koza, na imanju iza ograde, priča Gracija. Trenutno u štali Marovića ima 12 boksova, koje je sedamdesetsedmogodišnji Gracija pravio kako se stado uvećavalo. U njima je smješteno 16 koza sorte sanska i alpska, u više generacija. Svaka ima svoje ime: majka Lea i ćerka Lena, te baka Lina, Matea, Rita, Nikolina, Stela, Šara, Lana, Melita, Bjanka, Dora, Zana, Lepa, Bela i Tara. Bio je tu do skoro i rogati jarac Garo, ali je postao opasan, napao je Graciju i poslat je u Grbalj. Jare Lena ima četiri mjeseca i prava je ljubimica, kojoj je sve dopušteno. Barbara podsjeća kako je mala Lena plakala dok joj je majka odlazila u brdo na pašu, a ona ostajala sama u toru. Barbara se sažalila i dovela je na terasu. Lena je počela je ulazi u kuću, da zajedno sa njom „prati” serije na televiziji.
Dok Gracija izvodi stado na pašu, Barbara, njegova desna ruka, muze i siri mlijeko. Imaju redovne mušterije za mlijeko, sir i meso. Ipak, nije svim Marovićima po volji kozji mrs i meso – unučad Gracija i Barbare ne vole kozije proizvode.
– Koze imaju najviše mlijeka kad se okoze, jarad držimo tri mjeseca, a poslije koristimo mlijeko za sir. Mlijeko je izuzetno zdravo, preporučuje se djeci koja imaju bronhitis, pospješuje rad crijeva. Traženo je. Pomuzem dnevno do 25 litara mlijeka. Sir pravim od jutarnje i večernje mužnje, dobijam oko dva i po do tri kilograma sira – objašnjava barbara.
U septembru i oktobru koze se pare, poslije toga još mjesec i po dana daju mlijeka, pet mjeseci nose, a kad se na proljeće okoze, mlijeko je rijetko zbog zelene trave. Od polovine juna mlijeko je počinje – za istu količinu sira u proljeće je potrebno deset litara mlijeka, a tokom ljeta je dovoljno osam, objašnjava Barbara, porijeklom iz Slavonije.
Gracija, potomak muljanskih ribara, dugo se bavio ribanjem. Ali, nije mu prijalo dugo stajanje u mjestu, u barci, vlaga na moru. Penzionisao se 2001. godine i od tada vodi opušten život gajeći koze. Završio je automehaničarski zanat u „Jugopetrolu”, plovio za Mediteransku-korčulansku plovidbu deset godina, u „Autoremontu” radio 20 godina, bio predsjednik sindikata u Kotoru.
– Najvažnije je da volite nešto. Ako ne volite, nemojte raditi taj posao. To je osnovno – zadovoljstvo, a sve ostalo manje-više. Koristi ima, a meni je najvažnije kretanje. Da nije koza, ne bih mogao da pokrećem noge. Odlučio sam se za koze zbog zdravog načina života – kaže Gracija.
Naš domaćin prati svoje koze i ne ostavlja ih nikad. Ne izvodi stado samo kad pada kiša, jaka zima, ili inje po livadama.
– Barbara i ja ustanemo u sedam i po, pometemo štale, onda ih pustim u devet i po, idem sa njima, do podna ili jedan sat. One same osjete kad treba da idu doma. Vraćamo se, pauza je popodne do šest i po, onda ih zovem i zatvorim uveče. Ljeti ih pomuzemo u pet i po, odu na pašu, a čim se sunce pojavi oko osam sati, vraćamo se zbog velikih vrućina. Ljetos su bježale sa sunca čim ugrije, pa smo kupovali kupus i prihranjivali stado. Poslije smo prešli na polovne lubenice. Kupujemo sijeno za zimu, dajem im prekrupu i mekinje – objašnjava Gracija i dodaje da koza traži slugu, tačno sve u određeno vrijeme. „Naučile su na red, jako su čiste i probirljive životinje”.
Koza neće da jede voće ako ste ga zagrizli prije nje, neće da okusi travu kad pada žuta kiša, kad je „apa”, pa izbjegava da ih vodi na pašu kad je rosa, priča naš domaćin. Neke se prejedu od žira ili od plodova lovora, a desilo im se da im je jedna krepala od trovanja lovorom, objašnjava Gracija. Kaže da zbog slabog zdravlja neće još dugo moći da ide za kozama, te žali što će morati da se odrekne njihovog uzgoja.

Lepa i Megi

– Početkom krize, devedesetih , počeli smo s jednom kozom, kupili je u Kavač, ali ona, nažalost nije dugo živjela, objesila se niz među. Pošto imamo veliko imanje, odmah smo kupili drugu, zvala se Lepa, sanska koza. Tu kozu je gledao cio svijet, pošto je bila u TV-emisiji „Ipak se okreće”. Njoj smo posvetili puno pažnje, pošto je bila jedina, ulazila je u kuću, samo što nije govorila. Kad je ostarila i krepala, plakali smo. Poslije nje je došla Megi, Lepino jare. Sve su te koze davale po pet litara mlijeka. Megi je dobila upalu vimena i gangrenu i veterinar joj je hirurški odstranio pola vimena. Svi su mi govorili da je uklonim, ali nisam htio, bio sam uporan, ispirao hidrogenom, timario – to može da radi samo onaj ko voli životinje. Interes mi je sporedna stvar. Sledeće godine, na našu radost, ona je ojarila četvoro jaradi, dvoje smo podigli na cuclu. U današnjem stadu imamo još njene dvije kćerke, ostarale su, ali su dobre. Ovo stado, 80 odsto, direktno potiče od Megi. Ostavljali smo svake godine po jednu, dvije, tri ženska jarića, dok smo mušku prodavali, tako se stado širilo. Šteta je zaklati koze, bilo mi je žao, te smo uvijek nalazili nekog prijatelja ko bi uzimao ženske jariće za držanje. Već par godina dajem po osam, devet grla Draganu Draškoviću, uzgajivaču iz Grblja – kaže Gracija.

Autor: M.D.POPOVIĆ

Izvor: DAN

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude