STUDIRAO U MEKSIKU, USKORO NEZAPOSLENI MAGISTAR: Posao dobijaju ljudi sa partijskim knjižicama

Da je Crna Gora u srcu svojim “sinovima” iako je ponajmanje obećana zemlja za mlade i obrazovane, potvrđuje i Vladislav Dajković, mladić koji je vjerovatno bio prvi crnogorski student u Meksiku. Nakon završenih studija vratio se i trenutno je na magistarsikim studijama, ali – nezaposlen.

– Nije da nisam tražio posao, ali je nemoguće doći na red od maminih I tatinih sinova, od onih koji umjesto diploma uz aplikaciju prilažu partijsku knjižicu, od onih kojima po rođačkoj ili kumovskoj liniji sleduju gotovo svi pristojni poslovi u Crnoj Gori, priča pomalo rezignirano Vladislav za “Volim Podgoricu”. On je sa 18 otišao na studije, prvo u Beograd, potom Meksiko, I nakon šest punih godina, ponovo je u Podgorici.

– Zatekao sam sve isto kao kada sam otišao. Ista vlast, isti likovi u parlamentu, isti izopačeni sistem vrijednosti koji sam već pomenuo i zbog kojeg mnogo mladi ljudi razmišljaju o odlasku iz Crne Gore. Ne zato što je ne vole, nego zato što im sistem ovakav kakav je šalje poruku: Ovdje nemate šta da tražite, ima onih koji će u svakoj trci biti u nedostižnoj startnoj prednosti jer im je tata “neko”, ili jer imaju partijsku knjižicu vladajućih stranka….

Ipak, da li se promijenio tvoj način ramišljanja za tih šest godina van Crne Gore?

– Boraveći vani, naučio sam važnu lekciju: baš kao što imaš samo jednu porodicu, jedno rodno selo, tako imaš i samo jednu državu, onu svoju. Odlučio sam da se vratim i počnem da se borim na sebi svojstven način, da ne sjedim skrštenih ruku i ne kritikujem sa Fejsbuka. Mislim da je vjerovatno jedini način da mladima bude bolje u Crnoj Gori, da jedino što se broji bude njihovo znanje i sposobnosti, da je jedini način da to postignemo, da se za to sami izborimo.

Mladi ljudi, studenti, u Crnoj Gori su uglavnom letargični, nezainteresovani, zaokupljeni kovanjem planova – kako da odu vani jer ovdje ne vide budućnost. A ne preduzimaju ništa da bude drugačije, bolje, da se izbore za svoje mjesto pod crnogorskim suncem. Jedan mali broj privilegovanih polažu, na osnovu već pomenutih kriterijuma, prava na vascijelu Crnu Goru, na njenu ljubav, na sva njena blaga…

389681_3797845100434_1426288324_n-300x199

Školovao si se, pa i radio u inostranstvu?  

– Kao i većini Crnogoraca, nije teško pogoditi, prva stanica mi je bila u Beogradu (smijeh). Pošao sam vozom, sam, u milionski grad. Ipak, rodbina i prijatelji su me lijepo dočekali i pomogli mi da se naviknem na sve prednosti, ali i da savladam mane milionskog grada.

Tamo upisujem fakultet za Međunarodnu ekonomiju i započinjem jedan od najljepših perioda svog života. Ko je bio u Beogradu, zna o čemu pričam. Iako arhitektonski nezgrapan i neskladan, Beograd je definitivno jedan od najljepših gradova na svijetu i jedan od rijetkih preostalih gradova koji nose onaj istinski šmek i dušu, kako bi rekli dorćolski lokalci. To je grad koji živi 24 časa, grad u kome postoje mjesta za svačiji ukus, od Kalemegdana, kao mjesta za romantične duše, preko Zemunskog keja, za one koji vole šetnje pored rijeke, pa sve do splavova i kafana sa Gardoša i Skadarlije, za one koji vole dobar provod. Dakle, savršeno mjesto za jednu mladu osobu punu života. Slobodno mogu reći da sam u Beograd došao kao mlad i za život nepripremljen momak, a izašao iz njega kao formirana osoba puna zdravih ambicija.

Potom si bio u i Vašingtonu?

– Kao student druge godine na savjet prijatelja preko studentske zadruge se odlučujem da provedem neko vrijeme radeći u Americi. Iako sam u početku strahovao kako ću se snaći u jednoj tako dalekoj zemlji, probio sam led vrlo brzo i oslobodio se. Po izlasku sa aerodroma, na kratko mi se učinilo da sam uletio u neki holivudski film.

Bijela kuća, Capitol building, sve ono što sam gledao na filmovima se odjednom našlo ispred mene, na dohvat ruke. Tada sam shvatio koliko smo mi zapravo nevažni u svjetskim okvirima. Par mjeseci sam živio u Vašingtonu, radeći razne poslove poput čišćenja bazena, pomaganja u lokalnim prodavnicama i slično. Sve u svemu, to je bilo jedno fantastično iskustvo koje mi je pružilo priliku da shvatim Ameriku, upoznam divne ljude sa kojima sam i dan danas u kontaktu, ali i ono najvažnije – da savladam engleski jezik. E da, jesen u Njujorku zaista jeste divna kao što kažu (smijeh).

580070_3797843060383_327151644_n-199x300

Da li je tačno da si prvi Crnogorac koji je studirao u Meksiku?

– Zaista ne znam da li sam prvi koji sam studirao, ali, vjerovali ili ne, u Meksiku ima i naših ljudi, mahom potomaka političkih emigranata, koji su još početkom 19. vijeka otisnuli ka Južnoj Americi u potrazi za boljim životom. Pogotovo Argentina je bila stecište naših ljudi, da budem precizniji – provincije El Ćako i La Montenegrina.

Što se tiče mog školovanja u Meksiku sve je započelo prijavom na konkurs koji je raspisala meksička vlada preko svoje ambasade u Beogradu. Prijavio sam se i poslao svoj rad vrlo rasterećeno, i ne očekujući da mogu dobiti stipendiju. Ipak, nakon nekoliko nedjelja stigao mi je potvrdni mejl i moja epizoda u Meksiku je mogla da počne. Dobio sam stipendiju u iznosu od 12 000 dolara koja je pokrivala moje školovanje na prestižnom Univerzitetu ”Tecnologico de Monterrey” u glavnom gradu, Meksiko Sitiju (Ciudad de Mexico). Napustio sam Beograd i njegovih januarskih -10 stepeni i sletio u Ciudad de Mexico i njegovih +30, što je bio izvanredan osjećaj.

1498816_10202194720765255_1241679705_o-225x300

Ciudad de Mexico je grad koji je riječima teško opisati. Jednostavno, sve je toliko veliko i glomazno i mnogoljudno da se čini da ne može stati ni na 1000 stranica knjige. Zvanično, Ciudad de Mexico ima 20 000 000 stanovnika, nezvanično – ko zna. Kao najbolji opis veličine ovog grada često ističem sledeće: zbog ogromnih saobraćajnih gužvi, prije nekoliko decenija je izgrađen auto put iznad auto puta. Dakle, to je auto put kojim se služe bogataši koji imaju novca, a nemaju vremena da ga troše čekajući zaglavljeni u saobraćaju.

Meksiko je prepun predivnih istorijskih znamenitosti koje treba posjetiti, poput muzeja Fride Kalo i Diega Rivere, piramida Teotihuakan, starog dijela grada Kojakan, pa sve do onih turističkih poput Akapulka i Kankuna. Što se tiče samog Univerziteta na kom sam studirao, u pitanju je jedan od najprestižnijih, ne samo u Meksiku, već i u cijeloj Centralnoj Americi. Studijski program je prekopiran od Harvarda i Jejla, tako da se mogu pohvaliti da sam slušao predavanja i od predavača koji su dolazili sa pomenutih univerziteta. Jedna od najvećih boljki Meksika jesu bezbijednost i brojne oružane bande koje su nerijetko u međusobnim ratovima. Ipak, što se samog glavnog grada tiče, situacija je nešto bolja, ponajviše zahvaljujući ogromnom broju policajaca koji na neki način ulivaju sigurnost.

Prvo što sam naučio po dolasku u Meksiko jeste činjenica da su Meksikanci srećan narod, iako ogromna većina živi u nemaštini. To je narod koji će i od najbanalnijih stvari napraviti feštu, na primjer: ukoliko će jedan prosječan Meksikanac da vam natoči pivo, on će od toga napraviti spektakl, ubaciće razne sastojke, ukrasiti čašu, dodati uvijek obavezan čili i sa osmijehom vas poslužiti. Što se hrane tiče ona je, takođe obavezno, ljuto začinjena. I preukusna (smijeh). U konačnom, Meksiko je divna zemlja sa divnim ljudima i preporučujem svakom mladom čovjeku da prati svoje snove i da ne odustaje od njih, čak i kad mu čine neizvodljivim. Put uvijek postoji.

10251918_10202700491249201_957800824685118005_n-225x300

I sada si ponovo u Podgorici…

– Po povratku iz Meksika u Beograd, upisao sam magistarske studije na Fakultetu političkih nauka, koje ovih dana i formalno privodim kraju budući da sam ispite završio proljetos u redovnom roku.

Imaš li neku poruku za svoje vršnjake?

– Iako znam da zvuči kao kliše – vjerujte u sebe i svoje snove i ostvarićete ih. Jer, ako vi ne vjerujete, nema ko drugi. To stvarno mislim. Meni lično nije bio potreban veliki novac, potrebna mi je bila samo velika želja i moralna podrška moje porodice da se usudim i pođem na šestogodišnje putešestvije. Siguran sam da se ovdje neću zaustaviti. A u međuvremenu, ipak je najljepše kući, među svojima (smijeh).

Autor: О.P.

Izvor: Volimpodgoricu

 

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude