Bečki valcerčić: Heroj dana – Besart the “Braveheart”

Na trgu stoji dječak i plače. Suze mu teku na ruskom. U gužvi je izgubio nekog. Ili je taj neko izgubio njega. Bespomoćan je i sam. Nedaleko od njega, na uglu Štefansplaca i Jasomirgotštrase nalazi se pokretna reklama za “Apple” proizvode.

Nju na leđima nosi Besart. Ima 25 godina i prošle jeseni je došao iz Peći u Beč.  Studira Pravo. Ujedno, uči jezik da bi mogao da prati predavanja. Prinuđen je da radi kako bi platio semestar i smještaj. Njegov posao je da svaki dan stoji na istom mjestu. Kao puž kućicu, na leđima nosi tablu. Kod Besarta statika i dinamika su u prećutnoj kolaboraciji. Free shop sa proizvodima čuvene kompanije je desetak metara od njegove targetirane pozicije i Besart mušterije upućuje u radnju, informišući ih unaprijed o onome što ih zanima. Tokom radnog vremena skoro da se ne pomjera s mjesta, a opet nikad mu nije dosadno. U ruci mobilni, na glavi kačket. Naočare za sunce skrivaju pogled koji prati dešavanja na trgu. Besart u momentu opaža ucviljenog dječaka i prilazi mu, napuštajući za kratko „radno mjesto“. Razgovor na engleskom teče otprilike ovako:

0ef125dd-0912-4128-a4f2-33fcb9654538

Hello kid. Do you speak English? Yes. Why are you crying? Because I lost my mother. I don't know where is she now. Don't worry boy, we will find her. Where are you from? I am from Moscow, but we live in Vienna for three years. But my mother, where is she now? I lost her. Don't be afraid, I will call her, and she will come to pick you up. Do you know her phone number, maybe? Yes. No. Maybe. I am not sure…

(Zdravo mališa. Govoriš li engleski? Da. Zašto plačeš? Zato što sam izgubio majku. Ne znam gdje je sada. Ne brini mali, pronaći ćemo je. Odakle si? Iz Moskve, ali živimo u Beču tri godine. Ali moja majka, gdje je ona? Izgubio sam je. Ne boj se, ja ću je pozvati i ona će doći po tebe. Znaš li joj broj telefona? Da. Ne. Možda. Nijesam siguran…)

I tu je dječak, u traumatičnom stanju (kako će Besart kasnije primijetiti) izgovorio nekoliko brojeva telefona, od kojih nijedan nije bio pravi. Ali Besart the „Braveheart“ (hrabro srce) se nije predavao. Nastavio je da tipka po tastaturi telefona i da proba razne kombinanacije koje mu je mališa procijedio uz suze. Na kraju im se posrećilo! Javila se žena koja je potvrdila da je dječakova majka i da traži sina po Beču. Besart joj objasnio gdje se nalaze i ona je potvrdila da će jedan njihov rođak odmah doći po dječaka. Tako je i bilo. Kad je vidio poznata lica, mali Rus je prestao da plače nagovještavajući sretan kraj ove kratke priče…

U epilogu, majka je još jednom nazvala “spasioca” želeći da mu se  zahvali. Čak mu je ponudila i novac za humani gest. Besart je to odlučno odbio.

Ali nije odbio da porazgovaramo za „Spiritus Movens“, što je, po sopstvenom priznanju, bio i njegov prvi intervju u životu…

Besarta sam upoznao sredinom avgusta, a u oktobru otkrio da živimo u istoj ulici. Bio je par puta u Crnoj Gori i zna nekoliko naših riječi. Mene zove Zemo (“zemljak” od milošte) a ponekad i “Crna Gora”. To mi nekako dođe veličanstvenije nego da kaže “Crnogorac”. Nesvjesno me poistovjećuje sa cijelom državom. Kao da sam fudbalska reprezentacija. Čovječe!

BESART: Ej gde si bre Crna Gora (kaže na našem jeziku). Pa šta je ovo, kao neki intervju (nastavlja na engleskom)?

SM: Da.

BESART: Ali zašto baš ja? Pa ja nikad u životu nijesam davao intervjue.

SM: Evo sad ćeš. Ti si heroj dana. Ispričaj nešto o sebi, predstavi se čitaocima “Spiritus movensa” i to ti je to.

BESART: A to što ja kažem, biće sve objavljeno (smijeh)?

SM: Hoće, naravno. Uključio sam diktafon. Možeš da počneš.

BESART: Ja sam Besart Alimusaj. Sa Kosova sam. Iz Peći, zapravo iz jednog malog mjesta nedaleko od Peći. Na Kosovu sam studirao na Pravnom fakultetu i to Krivično i Građansko pravo. Došao sam u Beč da nastavim studije. Danas je, čini mi se, ne samo na Kosovu već na čitavom Balkanu, korupcija uzela maha, što otežava život u svim balkanskim zemljama. Odlučio sam da dođem ovdje prošle godine, gdje je stvarnost potpuno drugačija. Ipak da bih studirao prinuđen sam da radim i da učim jezik, kako bih mogao da slušam predavanja. Novac mi je neophodan za fakultet, za stan i hranu, pa sam našao posao. Ranije sam radio u jednom disko klubu, a sada sam ovdje na Štefansplacu.

SM: Kako si zadovoljan poslom?

BESART: Radim nekoliko sati dnevno ali iskreno, ovo nije neki posao. Imam svakavih iskustava sa Štefansplaca, kako pozitivnih tako i negativnih. Razni ljudi dolaze, neki su nevaspitani, udaraju me po tabli, zavitalavaju se, pitaju neka neumjesna pitanja, što me čini nekad nervoznim i otežava mi posao. Takođe se susrijećem sa dobrim ljudima i djecom a nerijetko se desi da nekome zatreba pomoć. Evo kao danas ovom dječaku. To je ljudski gest i svako normalan bi mu pomogao da se našao u mojoj poziciji… Jednom sam čak bio svjedok kriminalnog napada, kada su neki ljudi pokušali da provale u kompaniju za koju radim. Pozvao sam u pomoć prijatelje prodavce a zvali smo i policiju, pa srećom nije došlo do većeg incidenta. Kriminalci su spriječeni u svom (ne)djelu. To su bili afrički azilanti, znaš. Ipak, nije bila naivna situacija…

SM: Po struci si pravnik. Posebno te zanimaju ljudska prava. Kakva je tvoja vizija svijeta u bliskoj budućnosti. Može li preovladati razum nad glupošću?

BESART: Što se tiče moje vizije svijeta, nijesam siguran da će biti bolje u godinama koje su pred nama. Kao što vidiš, terorista ima svugdje, mnogi to povezuju sa vjerom, sa Muslimanima, ali ja se sa time ne slažem. Ja sam Albanac, Musliman, čitam Kuran, i tamo ne piše da ljudi treba da ubijaju jedni druge. Svi imamo pravo na život i potrebno je zaštititi ljudska prava. Važni segmenti društva i života uopšte, po mom mišljenju su: ljudska prava i slobode, ljubav i mir u svijetu. Što je više ljubavi, više je i slobode. Svoju zemlju za deset godina vidim na evro -atlanskom putu. Čitav Balkan treba da se poveže u jedinstveni sistem kao što je bila nekadašnja Jugoslavija. Naravno, mi ne trebamo staru Jugoslaviju, trebamo neku vrstu euro – balkanske unije. Da svako ima svoju zemlju ali svi međusbno da sarađujemo. To je jedini način, kako za Kosovo, tako i za ostale balkanske zemlje. Da idemo zajedno, recimo u NATO. Treba da se okrenemo jedni drugima, a ne da mislimo na prošlost koja je bila bolna. Vidite Francusku i Njemačku, nekad su i one ratovale a sada su na istoj strani. Dosta je bilo konflikta na Balkanu.

0aeccefd-2393-4aca-85f4-a5efbca576ae

SM: Bio si nekoliko puta u Ulcinju. Da li ti se svidjela Crna Gora? Što je posebno ostavilo utisak na tebe?

BESART: Ja govorim engleski, španski, pomalo italijanski i njemački. Ali veoma bih želio da naučim i tvoj jezik. Znam poneku riječ, i razumijem kad pričaš, ali bih volio da imam albansko – crnogorski ili srpski rečnik da bih bolje ovladao jezikom. Bio sam u Ulcinju, radio sam tamo za jednu albansku kompaniju i svakako da ću opet ići u Crnu Goru. Vidio sam tamo vaše policajce, veoma su visoki i snažni momci. Ne bi bilo dobro ulaziti u konflikt sa njima (smijeh). Volim da putujem, bio sam u Italiji i vidio mnogo gradova. Vidio sam Firencu, Sijenu, Rim, Milano i papinu rezidenciju u Vatikanu. Moja škola iz Peći pobratimila se sa jednom italijanskom školom i to je bila prilika da posjetimo tu divnu zemlju. Volio bih da vidim i Kanadu: Vankuver, Toronto, Montreal… Nadam se da ću jednog dana otići tamo…

SM: Voliš rolere, koji su ovdje u Beču veoma popularni. Primijetio sam da brzo voziš i špartaš po Štefansplacu. Nije te strah da nekoga ne udariš u ovoj gužvi?

BESART: A, pa to je tačno da brzo vozim. Imam četiri rolera koje mi daje kompanija. Pošto imamo tri free šopa, na roleru je mnogo lakše i brže doći do tih radnji. Stavim slušalice na uši, pustim muziku, i jurim. Jednom sam imao i manji incident dok sam tako brzo vozio. Mogao sam da izaberem dvije mogućnosti ili da udarim u čovjeka koji se našao ispred mene ili da sam sletim sa rolera. Odlučio sam se u trenutku za ovo drugo i prošao sam sa lakšim povredama. Ništa strašno. Važno je da nikoga nijesam ugrozio.

SM: Znaš Besart, odaću ti jednu tajnu. Obično novinari koji nijesu dobro pripremljeni za intervju, kad više ne znaju šta da pitaju, postave sagovorniku (bio on pjevač, glumac, poljoprivrednik ili pilot…) jedno prosto glupavo pitanje: Kakvi su mu dalji planovi? Ja se stvarno nijesam pripremao za ovaj razgovor, pa ću stoga iskoristiti prilikuda da te na kraju baš to pitam: Kakvi su ti  planovi za budućnost?

BESART: (Smijeh). Pa gledaj ovako. U mojoj zemlji tradicija je da imamo mnogo djece. Nadam se da ću i ja u bliskoj budućnosti imati petoro ili više djece. Samo se mojoj djevojci, kad sam joj to rekao nije baš dopala ideja. Sad da se uozbiljim. Ja ne brinem o tome što je bilo prošle godine. To je prošlo. Ali isto tako smatram da ne treba mnogo razmišljati ni o budućnosti. Živjeti u sadašnjem trenutku to je najbitnije i ono što radiš danas – to je zapravo tvoj zalog za budućnost. Rođen sam za pravdu i umrijeću za pravdu, to je moj životni moto.

SM: Hvala ti Besart. Faleminderit!

BESART: ‘Fala tebi Zemo. ‘Fala Crna Gora!

(Dva dana nakon intervjua za “Spiritus movens”, Besart Alimusaj dao je intervju i za italijansku televiziju Rai 3. Tek da se zna!)

Autor: Miloš Milačić, saradnik Portala Spiritus Movens iz Beča

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude