Bogdan Jakovčević: Vidio sam kako je poginuo Sava Kovačević

Ovaj intervju trebao je izaći prije dva mjeseca, povodom 70. godišnjice bitke na Sutjesci, u kojoj je Šoltanin Bogdan Jakovčević sudjelovao kao pripadnik Prateće čete 5. brigade 3. crnogorske divizije NOVJ, i gdje je bio svjedok pogibije mitskog proleterskog komandanta Save Kovačevića.

No, dan prije dogovorenog razgovora nazvao me dr. Zoran Radman (koji mi je ispred splitskih antifašista i predložio Jakovčevića za sugovornika o Sutjesci) i obavijestio da je barba Bogdan zbog srčanih tegoba završio u splitskoj bolnici te da mu predstoji operacija na srcu.

Imajući u vidu Jakovčevićevu visoku životnu dob i složenost operativnog zahvata, pomislio sam, sa zebnjom, da taj intervju možda nikad nećemo napraviti. Čak i kad je dr. Radman dodao kako je barba Bogdan naredio da se novinaru poruči da se on za mjesec dana “vraća u igru“ – natuknuvši mi pritom da je riječ o iznimno vitalnom čovjeku fotografskog pamćenja, koji još uvijek vozi automobil, a do preklani je kopao u polju – zaključio sam da se radi tek o željeznoj volji prekaljenog partizanskog borca koji ne shvaća da mu više nije dvadeset godina, kao na Sutjesci, nego punih devedeset.

Točno mjesec dana kasnije nazvao me dr. Radman: barba Bogdan je naredio da se novinaru poruči kako je on spreman za intervju i da ga čeka u svom domu u Gornjem Selu na Šolti.

Šjor Bogdane, kako zdravlje?

– Sad je dobro, fala Bogu. Moram pofalit doktore i sestre u splitskoj bolnici, čudo jedno kako su svi bili ljubazni i dobri. Pazili su me, dovodili i studente da me vide. Ugradili su mi taj, kako se zove, stent, pa sad ja stalno pipam po prsima, da vidim je li još tu.

Htjeli smo s vama porazgovarati o bitci na Sutjesci. Za početak, kako ste uopće sa Šolte završili u partizanima?

– Na Šolti su bila dva čovika, članovi Partije, šta su pripremali omladinu za partizane. I oni su pripremili osam omladinaca. I onda ti dođe šesti osmog četrdesetdruge, ja sam iša očevim leutom u ribe i taman da ću isplovit, a oni došli: “Ajde, mali, vozi!“ Putem skupimo osam pušaka i nešto kruha, i ja njih dovezem do Sevida, kod Trogira. I kaže meni ovaj čovik: “Slušaj ti, mali, šta ćeš reć kad se vratiš?“

A nisu mi tili ništa reć. I kaže on: “Ne smiš reć Talijanima za nas. Imamo mi svoje ljude na Šolti, ako Talijani doznaju da si nas vozija, naši će te ubit.“ A ja znam da su nas Talijani vidili i da će me na povratku pitat koga sam vozija. I mislim se: ako ne kažem, ubiće me Talijani, a ako kažem, ubiće me naši. I ja kažem tom čoviku: “Idem ja s vama.“

I primili su vas?

– Dali mi pušku “mauzerku“ i ranac s nešto robe. Pala je komanda – za Dinaru. Na vrhu Dinare našli smo grupacije dalmatinskih partizana i s njima otišli na Livanjsko polje. I tamo su nas ispod Vignja postrojili sa Splićanima i rekli da se od nas formira 1. četa 1. bataljona 1. dalmatinske divizije. I onda jedan od Splićana kaže: “Druže komandante, mi nećemo tako, nego da 1. četa budu samo Splićani, kad bude juriš, da možemo viknit ‘Ajmo Splićani’“. I mi sa Šolte se onda maknemo i uđemo u drugu četu, s nekim Kaštelanima.

Savo_Kovačević

Kako ste onda završili među Crnogorcima?

– Tako šta su tu došle 4. i 5. crnogorska brigada, i onda se formirala omladinska četa: bilo je tu dice od 12 godina, ja sam s 19 bija među najstarijima. I dali su nas 5. crnogorskoj brigadi, uz 4. bataljon. Tu su nas Crnogorci naučili obuku. Dok sam bija s Dalmatincima, niko mi nije pokaza kako ću pucat iz puške, tek su mi Crnogorci pokazali.

Kako vam je bilo s Crnogorcima, kako su vas prihvatili?

– Oni su nâs držali ka vodu na dlanu. Crnogorci su me naučili, kad neprijatelj puca, lezi na pod i stavi kamen isprid sebe: i moja prva borba, ja stavim kamen i metak pogodi u kamen. A da nije bilo kamena, pogodija bi me u glavu. Ja sam toliko puta reka: da sam bija s mojim Dalmatincima, osta bi bez glave, a Crnogorci su mi je sačuvali. Oni su prije toga ratovali s četnicima, bili su iskusni borci.

Jeste li imali neku funkciju u partizanima?

– Jedno sedam miseci sam bija puškomitraljezac. Isprid nas su išli naši bombaši: oni bace bombe, a ja iza njih pucam. I oni bace i viknu: “Ajde, puškomitraljezac, udri!“ I ja udri, i tako smo prolazili. Onda su me posli proglasili za komandira voda, pa više nisam bija puškomitraljezac.

Prije nego prijeđemo na Sutjesku, moramo se osvrnuti na Neretvu: kako je tamo bilo?

– Komandant moje 5. brigade, a posli komandant cile 3. crnogorske divizije bija je Sava Kovačević. I kad je Tito reka “Prozor mora pasti“, Sava nas okupio, sva četiri bataljona, i kaže po crnogorski: “Slušajte, drugovi! Ovo je jedna mala varošica, zove se Prozor, ima 700 Talijana i to ćemo mi večeras da pobijemo.“ Na kraju je bilo 1500 Talijana, ali smo tu noć zauzeli Prozor. Na Neretvi mi se desilo veliko zlo.

Koje zlo?

– Dobija sam vod od trideset ljudi i mi idemo, a iznad nas se pojave dvi njemačke “štuke“. I njih dvadesetisedam se skloni ispod jedne bukve, a ja s još dvojicom otrčim malo naprid, da nađem misto di ću stavit mitraljez “šarac“, da možemo i mi njih gađat. I jedna ti “štuka“ baci bombu na bukvu, a druga na nas tri. Mi legli, ali bila kosina i bomba eksplodirala deset-petnaest metara niže, pa smo sva tri ostali živi. I “štuke“ odu, a ja zovem ove ispod bukve. I niko se ne javlja: svi poginili, svih dvadesetisedam. Doša sam nazad u brigadu i plaka ka malo dite. Pita me komandant: “Bogdane, šta plačeš?“, a ja mu kažem: “Svi su mi poginili.“

Na Sutjesci ste bili svjedok pogibije Save Kovačevića?

– Mi smo krenili u juriš da se izvučemo iz obruča, misleći da su Nijemci samo na vrhu brda. Kad smo dogovarali juriš, neko do mene je pita Savu u kojem ćemo pravcu jurišat, i Sava pokaže na vrh brda: “Tamo đe su Nijemci.“
Pala je komanda da se formiramo u streljački stroj, i ja čujem poznati Savin glas: „Prenesi lijevo i desno!“ Ali nismo znali da su Nijemci došli još bliže, da su u rovovima već na kraju livade. I mi razvijemo streljački stroj i krenemo u juriš, a oni nas dočekali rafalima. Okrenem se oko sebe i vidim: pop kleči i plače. I kaže: “Kuku lele, umro Sava.“

Oprostite, kakav pop?

– Pravoslavni. Mi smo u diviziji pri štabu imali popa. Njegov je posal bija, kad neko od Crnogoraca pogine, da mu održi misu, jer Crnogorci su bili pravoslavci. I plače pop: “Pogibe Sava.“ A ja mislija, kako se moj komandant bataljona isto zva Sava, da je poginija on, a ne pravi Sava. I ja dođem do njega i vidim: bogami, pravi Sava. Rupa na čelu, krv oko glave, kosa mu sva zalipljena unazad od krvi. Kad smo se tri miseca kasnije vratili na Tjentište da ga sahranimo, bija je u istom položaju. I mi gledamo: znaš da su svi mrtvi, a izgledaju ka da su živi. Svi u komadu, a takneš prstom – on se raspadne.

Povijesni izvori kažu da je Sava Kovačević poginuo 13. lipnja, predzadnjeg dana jednomjesečne bitke na Sutjesci. Vi ste pored njegovog tijela: kako ste preživjeli, kako ste se izvukli iz obruča?

– Gledam ja oko Save, sve sami leševi. I vidim: svi su mrtvi, osim popa i mene. A on kleči i plače za Savom. I Nijemci ispale rafal, meni prođe preko glave. I ja nazad, šta ću. Nema nikoga, ne znam di su Nijemci, di su naši, di ću, šta ću. I naletim na jednog našeg doktora i dvi sestre s njim. I ja da ću za njima, a oni meni stalno viču: “Ajde ća, nemoj ić za nama.“ Al ja svejedno za njima. I onda su došli do jedne litice i tu sam ih izgubija: ja do litice, a njih više nema.

Zašto nisu htjeli da idete s njima?

– Ne znam. Kasnije sam mislija da su se možda išli predat Nijemcima. A možda su pali u ponor s litice, ne bi tija grišit dušu. I idem ja dalje, nigdi nikoga, samo mrtvi ljudi i konji, i naletim na neke naše iz druge jedinice. Bija je tu jedan sa Hvara šta smo se znali otprije, i on me zazove po imenu: “Bogdane, jesi to ti?“ I tako smo prešli Romaniju i izvukli se iz obruča. Sićam se, kad smo stigli u Bosnu, bilo tamo neko polje i ja vidim: trešnje.

Kakve trešnje?

– Velike. Crvene. Nikad to neću zaboravit. Mi smo ostali bez hrane na Sutjesci, danima nismo ništa jeli.

A što ste jeli dok je bilo hrane?

– Mene je pšenica spasila. Našli smo neku njivu…

A gdje ste našli mlin u tim uvjetima? Kako ste ispekli kruh?

– Koji mlin, koji kruv? Jeli smo suvu pšenicu. Samo šta onda moraš pit vode, inače ti pšenica uzme svu vodu iz organizma. Al srićom je na Sutjesci bilo izvora vode. Natrpa sam pšenicom sve džepove.

Da se vratimo na Savu Kovačevića. Kakav je bio?

– Komad vojničine. Jak, sposoban. On je komandant 3. divizije posta deset-petnaest dana prije Sutjeske. Zato je i poginija, jer se ponaša ka borac, a ne ka komandant divizije.

Kako to mislite?

– On ka komandant divizije nije smio ić u streljačkom stroju, nego bit u pozadini. A on je sta u prvi red i viknija “Juriš!“, diga se naglo i prvi krenija. I dobija rafalom u čelo. Mi smo to kasnije debatirali i zaključili da je to bila Savina greška.

Vaša divizija je bila zadužena za Centralnu bolnicu i nekoliko tisuća ranjenika, koji su prije toga preživjeli Neretvu. Na Sutjesci ih niste uspjeli spasiti?

– Nijemci su ih sve ubili. Mi smo bili opkoljeni, nismo znali kako izać. Imali su 300 aviona: nije moglo proć pola ure, a eto ti njemačke “štuke“ s bombama. Njih je bilo 120 tisuća, a nas 19 tisuća, i bili smo gladni, ranjenike i tifusare da ne spominjem. Uvik sam kasnije mislija kako je to moguće da su onako tehnički spremni Nijemci izgubili rat od nas.

Prva i Druga proleterska brigada probile su njemački obruč prema Zelengori, kako bi vaša divizija izvukla ranjenike?

– Prva i Druga brigada su probile obruč, tako se Vrhovni štab s Titom i uspio izvuć, ali to je bilo dan-dva ranije. Mi smo s ranjenicima bili spori, a oni nisu mogli držat koridor jer je Nijemaca bilo dvadeset puta više, i nakon šta se Vrhovni štab izvuka Nijemci su opet uspili zatvorit obruč prema Zelengori.

Među 6400 poginulih partizana na Sutjesci gotovo polovinu čine Dalmatinci. Kako doživljavate to što se ova bitka u današnjoj Dalmaciji ne obilježava na dostojan način?

– To nije u redu. Prva i Druga proleterska su bile udarne brigade, ali nisu osjetile ni Sutjesku ni Neretvu, Dalmatinci su to iznijeli na svojim kostima. Dalmatinske brigade su toliko stradale da su nakon Neretve i Sutjeske neke morale bit rasformirane. Al uvik će se znat da je na Sutjesci iz Druge dalmatinske Vrhovnom štabu poručeno: “Izginulo nas je dvi trećine, ali računajte na nas ka da smo u punom sastavu.“

Gdje vas je zatekao kraj rata?

– Kad je Njemačka kapitulirala, mi smo bili u Zidanom mostu. Tad sam bio komandir čete za vezu.

Kako ste doživjeli događaje na Bleiburgu?

– Ja sam se iznenadio kad sam kasnije čuo za to. Moju diviziju su iz Zidanog mosta vlakom prebacili u Zagreb, pa u Bjelovar, a onda je stigla komanda da idemo na Kosovo, u Prištinu. Posli me poslalo u Skoplje…

Dobro, koga ste zatekli u Zidanom mostu? Je li bilo civila?

– Bilo je more Nijemaca i puno civila koje su Nijemci mobilizirali da ih štite. To su bili seljaci s kolima i karovima, Nijemci su ih uzeli za zaštitnicu.

Što ste napravili s tim civilima?

– Pustili smo ih i otišli su svojim kućama. Rekli smo im samo da iskrcaju stvari iz kola. Moga si ih čut na kilometar, dok su odlazili, kako se vesele: ostali su bez ičega, al glava je na ramenu. Mi nismo išli dalje od Zidanog mosta, pa ne znam šta se događalo na tom prostoru do Koruške, al naši civili su svi stigli kućama živi i zdravi.

Je li u partizanima bilo više komunista ili nekomunista?

– U početku nije bilo puno članova Partije, kasnije ih je bilo više. Ali nitko ti nije postavlja pitanje jesi li ovo ili ono, koje si vjere, koje nacije…

Kako vam je iz te zajedničke partizanske i antifašističke perspektive bilo gledati kad je JNA 1991. napala Hrvatsku?

– Bilo mi je teško gledat tu pretvorbu JNA. Govorili su da je to narodna vojska, a ustvari je šačica ljudi iz Beograda time upravljala, da bi stvorili tu svoju Veliku Srbiju. Nema to veze s našom partizanskom vojskom, mi smo se jednako borili protiv četnika i protiv ustaša. Pa mi smo četnike na Neretvi, kad su se skupili na Prenju, tako satrali da oni do kraja rata više nisu bili snaga. Sićam se, oni su se tu popeli, zapalili vatru, počeli slavit, nisu znali da smo mi tu. A mi smo udarili iz svih mitraljeza i pušaka šta smo imali, i kad se razdanilo, vidiš: cila livada puna mrtvih četnika.

A kako ste doživjeli rušenje antifašističkih spomenika na početku 90-ih?

– To je bilo žalosno. To je veliko zlo šta se to radilo, doša vrag i sve razbija. Jadan onaj ko dira u povijest. Na Šolti se nije rušilo, fala Bogu.

Od čega živite?

– Imam mirovinu od 3200 kuna. Posli rata sam na Šolti osnova i vodija tvrtku “Gorsel“, bavili smo se građevinom i stolarijom, radilo je dvadesetak ljudi. Tu sam dočeka penziju. Prije smo mi partizani i antifašisti imali i neke privilegije, ali kad je došla Hrvatska, sve su mi ukinili.

Jeste li zadovoljni ulaskom Hrvatske u EU?

– Sve je to još zagonetno. Plovimo po uzburkanom moru. Naše rukovodstvo je u ovih 20 godina imalo puno pogrešnih poteza i dovelo stanovništvo u tešku poziciju, a pogotovo nezaposlenu mladost. Nije se smila dozvolit ovakva privatizacija. Pa i ova tvrtka “Gorsel“ šta sam je ja osnova u socijalizmu, više ne postoji. A šta tu nije mogla radit šoltanska mladost? Neke stvari se nisu smile dogodit. Ostaje samo nada.

Autor: Damir Pilić

Izvor: Slobodna Dalmacija

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude