Život u šest kvadrata

Piše

Svetlana Lajović

ZELENIKA U lijepom mjestu Bokokotorskog zaliva, na 4,5 kilometara od Herceg Novog, u naselju Zelenika, nalazi se hotel „Plaža“, prvi hotel na Južnom Jadranu, ali i u Crnoj Gori. Izgradio gaje dr Antal Mađar iz Budimpešte davne 1902. godine kao preteču hercegnovskog i crnogorskog hotelijerstva. U dvorištu nekadašnjeg glamuroznog hotela, u kontejneru od svega šest kvadratnih metara živi Slobodan Šijačić, nekadašnji glumac serije „Nijesmo mi odjuče“, koja se više od pet godina emitovala na televizijskim stanicama u okruženju i satelitskim programima televizije.

Kontejner

Dočekuje nas veoma ljubazno žaleći što smo odabrali kišni dan da ga posjetimo. Dok smo oprezno prolazili između stogodišnjih stabala raznog drveća, među kojima je i eukaliptus, Slobodan nam pokazuje nekadašnji velelepni hotel, koji se vremenom pretvorio u ruinu. Vodi nas u svoj skromni domkontejner veličine veće kutije.

-Izvinite, nemam struje i ne mogu da vam skuvam kafu učtivo će ovaj gospodin, koji i pored toga gdje živi lijepe manire ne zaboravlja.Okrećemo se po trošnoj, ali urednoj kućici čovjeka koji u svojoj radnoj biografiji ima mnogo poslova kojima s bavio, pa i glumom. U njoj jedan ormar, stočić, krevet, kao i televizor i frižider koji stoje ugašeni otkad je Slobodan ostao bez struje.

-Čak su i ovu kućicu htjeli da mi ponesu, pa sam ih molio da mi je ostave rekao nam je Slobodan. A onda nam je ispričao svoju životnu priču.
Slobodan Šijačić
Zatvor, razvod, selidbe

-Od svoje devete godine sam prepušten sam sebi. Tada su se roditelji razveli, a ja bio nepoželjan kod oca zbog maćehe, a kod majke zbog očuha. Ali sam ih poštovao, pomagao koliko god sam mogao i kada je došlo vrijeme sahranio sam svoje roditelje. Od malena se borim za sebe, to me valjda i održalo. Završio sam školu za mesaratrgovca kod Gavrilovića u Petrinju, davne 1976. godine. U početku sam živio i radio u Smederevu i bio poznat kao izuzetan trgovac i mesar, tako da sam za kratko vrijeme uspio da tamo sagradim kuću, gdje sam se i oženio priča Slobodan.Iz braka sa prvom ženom dobija kćerku Radmilu. I baš onda kada je sve bilo idilično u njegovom životu, kada je bio uvažavan i poštovan od svih, desila mu se saobraćajna nezgoda.

-Dok sam vozio kamion izletio mi je čovjek, ode pravo pod točkove. Nijesam imao kad da reagujem. Zbog te nesreće odslužio sam dvogodišnju zatvorsku kaznu. Znao sam da to može svakom da se desi, ali pakao koji sam zbog tog slučaja proživljavao ubijao me godinama. Nikad se to ne može zaboraviti kaže Slobodan. Nakon izlaska iz zatvora, žena ga ostavlja i on odlazi iz Smedereva u Beč, a zatim se seli u Vukovar gdje sa ocem gradi kuću koja danas, nažalost, više ne postoji. Kuću u Smederevu je ostavio ženi i kćerki.Iz Vukovara prelazi u Crnu Goru 1989. godine da bi upravljao radnjom koja se nalazila u Bijeloj. Tada se po drugi put oženio i iz tog braka ima troje djece. Kada je počeo rat u Vukovaru, počinje da radi u „Centropromu“, koji ubrzo prelazi u ruke privatnika. Nakon toga počinje, kako kaže, pravi pakao.

Djeca

-Posljednjih sedam godina nema šta me nije zadesilo. Radio sam kao crnac. Preko dana u mesari, a uveče istovarivao šlepere samo da mi porodica ni u čemu ne oskudijeva. U jednom trenutku, bez ikakvog povoda s moje strane, supruga me napustila. Rekla je da ne može više da živi sa mnom i uz to mi je saopštila da je u trećem mjesecu trudnoće. Tada mi tek sve nije imalo smisla, a ni dan-danas ne razumijem. Čak sam radio i DNK test da bih bio siguran da je dijete moje. I Bogu hvala, dobio sam potvrdu da je Teodor moj i, vjerujte, on mi je u mojim starim danima najveći izvor radosti i snage.

Slobo kaže da ima odličan odnos sa djecom. Najstariju kćerku koja živi u Smederevu viđa povremeno i brine se što se još nije udala.

-Vidite li ove brkove. E, kada ih ne budete vidjeli znajte da se moja Rada udala, jer sam ih pustio kada se ona rodila, a obrijaću ih kada se bude udala. Slobo priča da mu druga kćer, 24-godišnja Jovana, koju je dobio sa drugom ženom, ima sređen život i radi posao koji voli kao i 22-godišnji sin Blažo, koji mu je izuzetno privržen i koji povremeno živi sa njim.

Glumac

Dok je živio kao podstanar, Slobodan je upoznao glumačku ekipu serije koja je snimala tada već dvije godine „Nijesmo mi od juče“ i dobija ulogu Miraša, tako da uz posao mesara radi i glumački posao pune četiri godine. Kaže da nije bio plaćen ni za jedan jedini dan glume, iako je serija bila gledana. I danas ga, priča naš sagovornik, ljudi na ulici zovu Miraš, imenom koji je imao u seriji. Slobodan, uporedo sa snimanjem, počinje tada da radi u hotelu „RVI“, sadašnjem „Centru“.

-Tu sam bio prezadovoljan i platom i tretmanom. Nigdje mi nije bilo lijepo kao tu. Ali…

Tuberkuloza

Na jednom slučajnom pregledu kod stomatologa požalio sam se prijatelju ljekaru da imam neka probadanja u grudima i da se znojim više nego što bi trebalo, na šta me on nagovorio da odmah uradimo neophodne pretrage. Već tog dana saznajem da imam tuberkulozu i da moram hitno u Brezovik. Liječen sam tri i po mjeseca, dobijao 15 vrsta ljekova dnevno i kada sam otpušten, moj život se iz korijena mijenja. Kao mesar više nikako nijesam mogao da radim, poslije preležane tuberkuloze da budem primljen da radim sa namirnicama, bilo je nemoguće. To mi je veoma teško palo jer sam uživao u svome poslu. Znam mesare kojima je salmonela nađena pod noktima, a oni su i dalje puštani da rade ističe Slobodan.

Da bi obezbijedio sebi egzistenciju, naš sagovornik, nastavlja sa snimanjem serije „Nijesmo mi od juče“, nadajući se barem nekoj zaradi.

-Ne bi od toga ništa. Ubrzo dobijam otkaz od gazdarice i tako rovit poslije bolnice završavam ovdje u dvorištu ovog starog hotela. Bogu sam zahvalan za ovaj mali kontejner, ipak imam gdje glavu da sklonim, ali da vam pravo kažem nijesam svoj život ovako zamišljao kaže sa suzama u očima ovaj 58-godišnjak.

Siromaštvo

Kaže da od Centra za socijalni rad nema nikakvu pomoć, pošto nije sudski razveden od žene. Od 36 godina, koliko radi, ima upisanih samo osamnaest.

-Moguće da zbog bolesti koju sam imao mogu da ostvarim pravo na invalidsku penziju, ne znam kaže on.

Već mjesec i po nema struju. Lokal na koji je bio prikopčan odbio je da to više radi.

-Ponudio sam da im plaćam po 20 eura mjesečno za struju, iako toliko ne mogu da potrošim u ovih šest kvadrata, ali su odbili, iako sam im čuvao kuću kada god su bili odsutni, nadgledao lokal i sl. Sada sam po ovoj zimi bez struje. Uvukla se vlaga u ovo malo prostora i plašim se da opet ne dobijem tuberkulozu. Ali, borio sam se i do sada i uvijek ću se boriti kaže Slobodan.

Sada radi i kao noćni čuvar u preduzeću „Semper“, a noću piše scenarije za humorističke serije, koje će nekom ponuditi.

-Možda od toga nešto i bude. Namjeravam da snimim serijal kratkih filmova, humorističke priče koje se bave problemima običnih ljudi. Ja najbolje razumijem onu kletvu: ,,Dabogda imao, pa nemao“ priča naš sagovornik.

Utjeha

Slobodanu najteže pada usamljenost. Teško mu je što je izgubio porodicu, kaže da još voli svoju bivšu ženu iako to mnogi ne razumiju. Jedini prijatelj mu je pas Nestor, njegov vjerni drug, a utjehu nalazi u Svetom pismu koje je naslijedio od đeda koji je Bibliju donio iz logora Mathauzen.

-Štampana je 1871. godine, na prednjoj strani stoje potpisi mnogih ljudi. To su oni koji su čitali Bibliju u logoru, pa prije nego bi otišli na gubilište potpisali bi se i dali drugome. Mome đedu dao je jedan Jevrejin, a đed meni priča Slobodan.

Apel za pomoć

Slobodan Šijačić moli da mu se, zbog narušenog zdravlja, obezbijedi pristojan smještaj. Svako ko želi da mu pomogne može to učiniti uplatom na račun njegovog sina: Blagoje Šijačić kod CKB banke, br. žiro računa: 510060499223200839, a Slobodanov žiro račun biće naknadno objavljen na portalu Pobjede.

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude