Svijet visi, ali ništa ne pada

Nauci nije potreban misticizam i misticizmu nije potrebna nauka, ali čovjeku je potrebno i jedno i drugo

Vjera je prvi dodir sa drugim svijetom: onim boljim dijelom nas samih, koga obično nijesmo svjesni. “Srce ima svoju logiku koju razumije ne razumije” (Blez Paskal). Ima iskustava koja ne možemo izreći riječima i pojmovima, a ipak su to iskustva o nečem ili sa nečim, jer da se ne odnose na nešto – ne bi ih bilo. To su takozvana mistična iskustva. Mistično ovdje znači samo to da se ne mogu racionalno objasniti i razumjeti. To je nešto što nije izrecivo ali jeste prisutno, i zahtjeva da se prizna. Jer ne može se tvrditi da je iskustvo mistika nešto prazno, jer svako iskustvo mora da bude iskustvo o nečemu. I kad se o nečem ćuti, to nešto nije ništa, samo nema riječi da se nešto kaže, pa ispada da ćutimo ni o čemu. I ćutanje upućuje na nešto o čemu se ćuti – i ćutanje može biti rječit govor.

U dubokoj žalosti, kad sahranjujete nekog svog, ne čuje se nijdna riječ.Već je Aristotel zapazio da u takvim prilikama nije mudro bilo šta reći, može se samo prstom micati. Svaki govor o tome samo je greška više. To je iskustvo iznad jezika, i zato iskustvo ima prednost nad znanjem. Pjesnik dobro veli: “Predjeli naše krvi ostaju bez imena”. “Ima tihih mjesta i u nama” (A. Haksli). “A ljubav prema drugima nije mogao otkriti razum, jer je to nerazumno” (L. N. Tolstoj).

Mistik ne gubi interes za tajnu koja nikad neće preći u jezik. Kad se mistična iskustva prevode u riječi, uvijek se događa neka izdaja. A F. Kapra u Tao Fizike ističe: “Nauci nije potreban misticizam i misticizmu nije potrebna nauka; ali čovjeku je potrebno jedno i drugo”. Sada postaje jasno da je tzv. istorijski sukob između nauke i religije krivo razumijvanje obje, jer sukoba među njima nema i ne može biti, ako se povuče jasna razlika između naučnih i religijskih iskaza.

Sama nauka, koja po prirodi stvari poriče vjeru ili je ravnodušna prema vjeri, sve što radi, čini to na osnovu vjere. Traženje istine počiva na vjeri da postoji istina, kao što se traženje smisla života temjlji na vjeri da život ima smisla. Da su misli nekog naučnika utemeljene, znači samo to da one počivaju na izvjesnoj pretpostavci, za koju je on ujveren da je plodna iako ne zna da li je istinita. Pošto se njegova saznanja temelje na pretpostavci koju je usvojio na vjeru, sledi da su i ta saznanja u stvari uvjerenja i da nema načina da se dokažu kao sasvim izvjesna. S. Kjerkegor pravo kaže: “Vjera je konopac na kome mora da visiš ako ne želiš da se objesiš”. V. Igo bi dodao: “Svije(t) visi, ali ništa ne pada”. Iskustvena nauka ne može da utemlji samu sebe i zato je prinuđena da sebe zasnuje na pretpostavkama izvan sebe. Kao što teologija počiva na određenoj pretpostavci, istu sudbinu dijeli i nauka. Možda nauka ima prednost u tome što jednu pretpostavku može da zamijeni drugom, što u teologiji nije moguće. U svakom slučaju, pošto se nauka kao sistem saznanja temelji na nekom sistemu vjerovanja, jasno je da ona ne može biti čisti razumna djelatnost. Anselmo ima pravo: “Ja vjerujem da bih mogao da razumijem”.

Razlika između naučnih i religijskih iskaza ne može se naći na području logike, jer teološki iskazi mogu da budu izvarendno logični, baš kao i naučni (dobar primjer je Toma Akvinski). Nelogičnost se može uzeti kao prvi znak da nije riječ o naučnim iskazima. E. From je upozorio da i paranoično mišljenje može da bude logično – logika ne isključuje ludilo. Ako neistiniti iskazi mogu biti isto tako logični kao i istiniti iskazi, onda se razlika između njih ne može naći na području logike. Drugim riječima, istinito mišljenje mora biti pravilno, pravilno mišljenje ne mora biti istinito. Sve može biti logično, ništa ne mora biti istinito. Laž se može iznijeti na logičan način, kao i sve druge zablude. Čuvajte se logike, jer ona može, ali ne mora da ima veze sa istinom. Istinito saznanje ne mora imati logičan oblik, jer ima istine i u oblicima koji nijesu čisto logični, nego možda teologični ili mitopoetični.

Razlika između naučnih i religijskih iskaza ne može se svesti na razliku između smisla i besmisla, jer su teološki iskazi izvanredno smisleni, baš kao i naučni. Iskazi o bogu, đavolu, anđelima, duhovima itd. nisu činjenički iskazi već vrijednosni sudovi i zato na njih ne treba primjenjivati mjerila za ocenjivanje iskaza o činjenicama. To su dva reda iskaza koji se ne smeju brkati. Svete knjige nisu nauke o čoveku, već upute o njegovom spasenju. A nikakve upute ne slijede iz iskustvene nauke. Iz naučne analize slobodnog pada tijela ništa se ne može zaključiti o moralnom padu čovjeka. Jedna je stvar znati hemijski sastav vode, a druga dati žednome da se napije. Činjenica da je neki čovjek visok, ne znači da je i visokog morala. Prema tome: iskaz o činjenici i vrijednosni sud o njoj govore o istom, ali na različite načine. Vrijednosni sudovi ne mogu se izvesti iz činjenica, ali se odnose na činjenice. Jer jedno je znanje o činjenicama a drugo je svijest o vrijednosnim značenjima: prvo je korisno za mišljenje, drugo je dobro za življenje. Jedno je, dakle, činjenica i njen značaj za nauku, a drugo vrijednost i njeno značenje za život.

Razlika između naučnih i religijskih iskaza ne može se utvrditi ni s obzirom na istinitost, jer su obje vrste iskaza istinite unutar svojih oblasti i kriterijuma istine koji u njoj važe. Samo kad se teološki iskazi odnose na iskustvene činjenice, nauka ih može provjeriti, opovrgnuti, odbaciti ili prihvatiti, dok u svakom drugom slučaju nauka ne može bilo šta reći o vrednosti tih iskaza, ni da su istiniti ni da nisu. Iskustvena nauka ne može ništa reći o nadiskustvenim značenjima. Ipak, dijalog između nauke i religije omogućen je postojanjem racionalne dimenzije u oba sistema ideja, verovanja i prakse. Zato kritika religije sa stanovišta nauke zahvata samo racionalni (kognitivni, intelektualni, logički, pojmovni) sloj religije, to jest dogmatsku ili racionalnu teologiju, dok drugi slojevi ostaju uglavnom izvan domašaja te kritike. U mjeri u kojoj se religija oslanja na neracionalne slojeve u vjernikovom iskustvu, u toj istoj mjeri racionalna kritika religije ne može biti uspešna.

Nauka i religija jesu dva različita puta kojima čovek korača prema istini o sebi i svetu u kojem živi. Dva različita a nikako dva neprijateljska puta: dva podjednako vrijedna napora ljudskog duha! Ova umna i čovječna pretpostavka o ravnopravnosti u dijalogu isključuje sva ona gledišta koja podrazumevaju da religiozne ideje, vjerovanja i obredi predstavljaju niži stepen u razvoju čovekovog odnosa prema svijetu i sebi samom, i da će taj stepen u razvoju biti prevladan kada čovek ovlada naučnim metodama razumijevanja i vladanja svijetom i sobom. Religija je svojstvo ljudskog duha, a ne niži stepen u njegovom razvoju. Čovek je neizlječivo religiozno biće.

Ako zaboravite sve što sam rekao, želio bih da ovo što ću sada reći zaboravite posljednje. Ako se kaže da je religija zabluda, još se nije reklo da je ona laž; ako se kaže da ona nije istina, još se nije reklo da ona nema smisla; ako se kaže da je ona iluzija, još se ništa ne govori o njenoj vrijednosti za život; ako se veli da je stara, ne veli se da je zastarjela.

Ako je ovaj tekst počeo pitanjima u koja sam položio svoje nade i svoje sumnje, onda je razumljivo što odgovore nisam tražio isključivo u jednom smjeru i uočljivo zaokružene. Filozof volje za moć ističe: “Suviše sam znatiželjan, suviše pitalica, suviše neobuzdan, da bi mi se dopao neki odgovor grub kao pesnica”.

Autor: Đuro Šušnjić

Izvor: Agora

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude