Erich Fromm: Psalam 22 i Muka

 

Psalam 22. odigrao je ključnu ulogu u priči o Kristovu raspeću. Matej 27:46 kaže: »Oko devetog sata povika Isus jakim glasom: Eli! Eli! Lama sabakhtani«, — što znači: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? (Evanđelje navodi armejsku verziju hebrejskog teksta koja glasi: Eli, eli lamahu azavtani.)

Teško je povjerovati da je Isus umro s riječima dubokog očaja. To su naravno primijetili mnogi tumači Evanđelja koji ovaj apsurd objašnjavaju time što je Isus bio i Bog i čovjek te je kao čovjek umro u očaju. Ovo objašnjenje nije naročito prihvatljivo. I prije i poslije Isusa bilo je mnogo mučenika koji su puni vjere umrli bez traga očaja. Tako na primjer Talmud izvještava da se R. Akiba za vrijeme mučenja smiješio a kada ga je rimski general upitao zašto se smije, odgovorio mu je: »Cijelog sam života molio: Ljubit ćeš Gospoda, Boga svojega, svim svojim srcem, i dušom (to jest životom) i svom svojom snagom. Nikada do sada nisam ga mogao voljeti ‘svim svojim životom’. Zato sam sretan«.  Zašto bi tada Isus umro u očajanju kao izrazu svoje ljudskosti?

Odgovor na ovo zbunjujuće pitanje čini se vrlo jednostavan. Prema židovskom običaju knjige Petoknjižja, tjedni odlomci ili pojedine molitve navode se prema prvoj glavnoj riječi ili rečenici. Neki se psalmi još uvijek citiraju prema prvoj riječi ili rečenici. Na primjer Ashrei (Psalam 1) ili Al naharot Bavel (Psalam 137). Vjerojatno se u doba nastanka prvih Evanđelja Psalam 22, analogno ovoj praksi, navodio prema prvom glavnom stihu. Drugim riječima, Evanđelje nam govori da je Isus, dok je umirao, izgovarao Psalam 22. U tom slučaju problem ne postoji. Kao što smo vidjeli Psalam 22. započinje u očaju ali završava oduševljenjem, nadom i vjerom. U stvari ne postoji psalam koji bi bolje izrazio entuzijazam i univerzalizam prvih kršćana nego kraj ovog psalma: » . . . njemu će služiti potomstvo moje. 0 gospodu će se pripovijedati slijedećem koljenu, o njegovoj pravdi navještati narodu budućem: Ovo učini Jahve!« (na hebrehskom = učinio je = ki-asah).

Tekst priče o raspinjanju na križ pokazuje sasvim jasno da je pisac dva ranija Evanđelja (Matija i Marko) morao imati na umu cijeli psalam. Tako Matija (27:29) govori o rimskim vojnicima koji su mu »se rugali«. Psalam 27:7 kaže: » . . . ruglo ljudi i naroda prezir.« Matija kaže (27:43): »On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji.« Psalam 22:8 kaže: »U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi.« Matej kaže (27:35): »Tada ga razapeše i kockom razdijeliše među se haljine njegove.« Psalam kaže (22:18): »Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.« Što više psalam kaže: »Probodoše mi ruke i noge.«

Kako možemo objasniti činjenicu da je većina kršćanskih teologija prihvatila ideju da je Isus umro s riječima očaja umjesto da su shvatili kako je umro izgovarajući dvadeset drugi psalam? Razlog, čini se, leži u jednostavnoj činjenici da su kršćanski učenjaci zaboravili na mali i prilično nevažan židovski običaj navođenja knjige ili poglavlja prema prvoj rečenici.

Ipak, očito je da se nakon nekog vremena, pošto su Matija i Marko sastavili svoja Evanđelja (i Marko kaže da je Isus izgovorio iste posljednje riječi) počelo vjerovati kako bi ove posljednje Isusove riječi mogle dovesti do pogrešnog shvaćanja da je Isus umro u očajanju. To je vrlo vjerojatno, jer je kasniji tekst priče o raspinjanju na križ promijenjen.

Tako Luka navodi da je Isus rekao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh tvoj.« Sasvim je jasna namjera ovog odlomka da pokaže kako je Krist umro u duhu suprotnom od onog izraženog u prvom stihu Psalma 22.

U Evanđelju po Ivanu izvještaj je sasvim drugačiji: »Kada Isus uze ocat reče: ‘Svršeno je’, te nakloni glavu i predade duh.« (19:30). Čini se da nije predalekosežna pretpostavka kako je Ivan, da bi izbjegao pogrešno shvaćanje kako je Isus umro u očaju, izabrao zadnje riječi psalma kao zamjenu za prve. Grčko Evanđelje kaže (tetelestai) što znači: učinjeno je. (Vulgata prevodi sa consummatum est, što ima isto značenje.) Postavlja se pitanje zašto Ivan nije izabrao riječi kojima Septaguinta prevodi ki-asah iz psalma: (epoiesen), što je doslovni prijevod riječi asah (učinio je to). Odgovor na ovo pitanje možda se nalazi u činjenici da se prijevod tetelestai koristi za asah? u Izaiji (55:11), što znači da je kod ovog prijevoda Ivan već imao uzor. Što više, mogao je osjećati da »učinjeno je« ima više smisla od izoliranog epoiesen (učinio je to), koji nema puno smisla ako se navodi bez cijelog posljednjeg stiha.

Dok je većina kršćanskih teologa prihvatila priču o Isusovom očaju i objasnila je na različite načine, vrlo je mali broj onih koji su »Eli, eli« interpretirali na ovaj način. Koliko sam mogao pronaći, od učenih teologa samo je C. H. Dodd u According to the Scriptures (Prema Svetom pismu, 1952) jasno naznačio da se prvim stihom uvodi cijeli psalam. Ali postoje neki autori koji su pokušali na razne načine povezati Isusove riječi s Psalmom 22 kao cjelinom. Prvi koji je to učinio bio je Justin mučenik u drugom stoljeću. »U razgovoru s Trifonom (gl. 98—106), navodi se kao da kaže »cijeli psalam« (ali samo kroz 23. stih). Justinu je jasno da je Isus izgovorio samo prvi stih a ostalo se uvodi kao proročanstvo koje se odnosi na Krista budući da se on identificirao s »ja« iz psalma.

Vezu između stiha »Eli, eli« i cijelog psalma našli su i neki kasniji učenjaci kao Loisy: »Tako Psalam 22 dominira opisom Muke. Ništa prirodnije nego smjestiti njegove uvodne riječi u usta umirućeg Krista.« Slično kaže i B. Weiss: »Evanđelist se nije osvrtao na dublje značenje riječi. Jednostavno ih je smatrao ispunjenjem proročanstva iz mesijanskog psalma.« Rawlinson tumači: »Naravno, često se sporilo oko toga da li je naš Gospodin u svojoj agoniji mogao snažiti svoju dušu ponavljanjem odlomka iz Psaltira te da se prisjećao Psalma 22. Ovaj psalam u cjelini nije ispunjen očajem. To je psalam pravednog patnika koji je pun povjerenja u božju ljubav i zaštitu, čak i u času smrti.« Ipak, Rawlinson dolazi do zaključka: »Možemo se pitati nije li u pravu B. Weiss koji smatra da takvo tumačenje uvodi ‘artificijelni element refleksije’ u ‘trenutak neposrednog osjećaja’. I pod pretpostavkom da je naš Gospodin doista izgovorio ove riječi, bolje je pošteno priznati da ne znamo što je točno mislio u tom času te da smo ovdje suočeni s najvišom tajnom Spasiteljeve muke.«

Da zaključim: uzimajući u obzir a) teškoću s idejom u priči o Kristovu raspeću koja daje sliku očajnog Krista, b) činjenicu da je cijeli Psalam 22. bio na umu piscu prvog Evanđelja kao podloga za priču o Muci, c) da su kasnija Evanđelja zamijenila riječi očaja riječima povjerenja, d) da je Ivan najvjerojatnije uzeo kraj psalma umjesto početka te na kraju židovski običaj da se često knjiga molitva ili psalam navode pomoću prve riječi ili rečenice, čini se razumnijim pretpostaviti da je u Matijinom i Markovom izvještaju Isus izgovarao cijeli Psalam 22. nego upuštati se u nagađanja o tome zašto je Isus bio očajan ili tvrditi da ove riječi predstavljaju neobjašnjivu misteriju. Zaista, izgleda vjerojatno da su autori prvih Evanđelja bili svjesni i dijelili naročitu vrstu religioznog iskustva izraženog u dinamičkim psalmima.

Iz knjige Dogma o Kristu – Bit ćete kao Bog, Zagreb 1989.

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude