Oskar Vajld: Najveći porok je površnost

Oskar Vajld (16. oktobar 1854 – 30. novembar 1990.) rođen je u Dablinu u Irskoj, dvije godine nakon brata Vilijama.  Dobio je stipendiju za “Magdalen College” u Oksfordu koji je počeo pohađati 1875.godine. Pohađajući Oksford, zbog svog ekscentričnog ponašanja imao je problema s profesorima.

Tokom 1875 i 1876 godine Vajld objavljuje poeziju u nekoliko književnih časopisa. Zbog smrti oca 1876. godine vraća se u Irsku i nastavlja s objavljivanjem poezije, a 1878. godine dobija “Nagradu za englesku književnost”. Uskoro napušta Oksford i odlazi u London gdje polako stiče popularnost među književnicima.

Stekavši popularnost kao književnik, 1882. godine odlazi u Ameriku. Poslije povratka iz Amerike, nekoliko je mjeseci živio u Parizu. 1884. godine ženi se sa Konstans Lojd u Londonu sa kojom je dobio dva sina. Tokom tih godina, Vajld je radio kao novinar, a uz to je i dalje pisao poeziju i drame.

1890. godine objavio je svoje najčuvenije djelo, roman “Slika Doriana Graya”. U to je vrijeme Vajld doživio najveću slavu. No, u ljeto 1891. godine upoznaje lorda Alfreda Daglasa, u kojeg se zaljubljuje. U to vrijeme postaje i alkoholičar, a njegova slava počinje polako blijediti. 1895. godine osuđen je na dvije godine prisilnog rada zbog “nakaznog ponašanja”. Poslje povratka iz zatvora seli se u Pariz, gdje napušten od svih umire 30 novembra 1900. godine.


Donosimo vam nekoliko njegovih citata…

– Najveći porok je površnost

– Umjetnik nema nikakvih etičkih naklonosti. Etička naklonost kod umjetnika znači neoprostiv manirizam

– Cilj je umjetnosti otkriti sebe, a pritajiti umjetnika

– I najobičnija stvar ima svoju draž ako je krijemo pred drugima

– Smijeh i nije baš tako loš početak prijateljstva, a svakako je njegov najbolji svršetak

– Prepiru se samo intelektualne nule

– Jedna od velikih tajni našega bivstvovanja: izliječiti dušu pomoću čula, a čula pomoću duše

– Malo iskrenosti je opasna stvar, a mnogo je sasvim kobno

– Nikad ne možeš biti previše dotjeran niti previše obrazovan

– Svrha života je samorazvoj. Izraziti savršeno svoju osobnost, to je životni zadatak svakog od nas

– Istina je rijetko čista i nikad jednostavna

– Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu. Većina ljudi samo postoji, to je sve

– Uvijek opraštaj svojim neprijateljima, ništa ih ne nervira više

Odlomci iz romana Slika Dorijana Greja

“Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. Njegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grehovi, ako grehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac ulog koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja… Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dve stvari koje vladaju nama.”

“Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekad avoleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.”

“Nesklad je prisiljavati nekoga da bude u harmoniji s drugima… Mislim da je prava tragedija siromašnih što ne mogu sebi da priušte ništa drugo osim samoodricanja. Lepi grehovi, kao i lepe stvari, povlastica su bogatih… Verujte mi da nijedan civilizovan čovek nije nikada zažalio zbog uživanja, niti bilo koji necivilizovan čovek zna šta je uživanje…”

Spritus Movens

Spiritus Movens, časopis za savremenu duhovnost, društvo i ljude