Da li novac ljude čini zlim?

Mnoga istraživanja pokazala su da čak i privremeno bogatstvo može značajno da promijeniti ljudsko ponašanje.

Koliko puta vam se dogodilo da sjedite u kafiću i da osoba iz vašeg društva, za koju znate da je bogata, najređe časti? Da li je oduvijek bila škrta, ili je zbog škrtosti zaradila sav novac? Postoji li možda neka treća mogućnost?

Klaudija Hamond, autorka knjige “Mind Over Money”, kaže da ne postoji jednostavan odgovor na tako složeno pitanje.

S jedne strane, možete da uporedite darežljivost ljudi koje zanima novac, kao što su ekonomisti, s ljudima koje zanimaju neke druge stvari, poput studenata psihologije ili arhitekture.

Jedno istraživanje iz 1993. godine utvrdilo je da dvostruko više studenata ekonomije kaže da nije dalo ništa u dobrotvorne svrhe u odnosu na studente psihologije.

Istraživači su provjerili kako se mijenja nivo darežljivosti tokom fakultetskog obrazovanja.

Studenti ekonomije su sve vrijeme ostajali podjednako darežljivi, i to ispodprosječno, dok su studenti ostalih oblasti postajali sve darežljiviji kako se približavao kraj studija.

Naravno, riječ je samo o prosjeku, postoje altruistični studenti ekonomije isto kao što postoje i škrtice na psihologiji.

Pojedina istraživanja pokazala su da se bogatiji ljudi ponašaju darežljivije.

Britanski istraživači su tako, na primjer, sproveli eksperiment u okviru kojeg su razbacali po 15 adresiranih pisama s poštanskom markicom i bilježili koliko je njih na kraju stiglo na svoje odredište.

Čak 87 odsto pisama razbacanih u bogatijim djelovima Londona stiglo je do primaoca, dok je samo 37 odsto pisama razbacanih po siromašnijim djelovima grada dospjelo je na svoje odredište.

Bogatiji ljudi češće pokazuju svoju bolju stranu, naročito altruističnim radom u situacijama gdje javnost neće saznati za nečije dobročinstvo, a gotovo je nemoguće da neko uzvrati istom mjerom.

Kristin Bretel-Haurvitz i Abigejl Marš sa Univerziteta Džordžtaun istraživale su zašto postoje razlike u broju doniranih bubrega strancima između saveznih američkih država.

Upoređivale su različite faktore kao što je religioznost, ali najbolji pokazatelj bio je medijan prihoda. U državama gdje ljudi zarađuju više, više ljudi poklanjalo je bubrege potpunim strancima.

Naučnice su istakle da nije nužno da bogatiji ljudi češće poklanjaju bubrege, ali istraživanje ukazuje na to da su viši nivoi altruizma zabilježeni među bogatijim stanovništvom. Postoji mogućnost da bogati ljudi jednostavno vode lagodnije živote što im omogućava da pokazuju više darežljivosti.

S druge strane, Pol Pif sa Univerziteta Berkli došao je do potpuno suprotnih zaključaka. U jednom istraživanju okupio je ispitanike različitih društvenih grupa, a pojedini su imali godišnje prihode iznad nekoliko stotina hiljada dolara. Svim ispitanicima dao je 10 dolara i pitao ih koliko će od toga dati u dobrotvorne svrhe. Siromašni ljudi bili su znatno darežljiviji od bogatih sugrađana.

Međutim, postavlja se pitanje da li su ti ljudi bogati zato što paze na to kome daju novac, pa su uspjeli da se obogate ili se odgovor krije na nekom drugom mjestu.

Pif je odlučio da pomoću igre Monopol provjeri kako se ponašaju ljudi koji su bogati samo na papiru. Naime, slučajnim odabirom bi odlučili ko će od igrača dobiti dvostruko više novca na početku igre.

Niko nije ostao iznenađen kada su igrači s više novca na početku počeli da pobjeđuju, ali pomalo ih je iznenadilo ponašanje takvih ispitanika. Neki od ispitanika su postajali glasni i vikali su dok su preticali druge igrače. Po završetku igre, pobjednici su pričali o svom trudu i pametnim odlukama zbog kojih su pobijedili, a niko nije spomenuo činjenicu da su počeli s dvostruko više novca od bilo koga drugog.

To istraživanje ukazuje na to da čak i privremeno bogatstvo može da dovede do toga da ljudi počinju više da razmišljaju o sebi, a manje o drugima.

Kako bi se što je moguće bolje empirijski provjerila darežljivost, istraživači s koledža u Bostonu uporedili su davanja humanitarnim organizacijama među grupama ljudi razvrstanih po prihodima.

Zaključili su da gotovo svi ljudi u SAD u prosjeku daju 2,3 odsto svojih prihoda u dobrotvorne svrhe. Jedini izuzetak su superbogati koji zarađuju više od 300.000 dolara godišnje. Najbogatiji su davali, u prosjeku, oko 4,4 odsto svojih prihoda svake godine.

Kompleksna istraživanja pokazala su da smo svi mi ljudi i da ni bogataši nijesu značajno škrtiji od običnih smrtnika. Jedini izuzetak su najbogatiji, ali Hammond je za BBC istakla da ipak postoji mogućnost da bogati imaju više novca za davanje i da zato daju više.

Izvor: cdm